Poseta lavri Svetog Save Osvećenog u Judejskoj pustinji svedočanstvo je žive duhovne veze Srpske pravoslavne crkve sa svetim mestima Hristovog života, stradanja i vaskrsenja.
U duhu drevnog predanja i žive vere, patrijarh srpski Porfirije uputio se na hodočašće u Svetu zemlju, koračajući stazama prvog arhiepiskopa srpskog, Svetog Save. Poput velikog učitelja i prosvetitelja srpskog naroda, koji je pre osam vekova pohodio znamenitu lavru Svetog Save Osvećenog, i patrijarh Porfirije je danas stigao u ovu svetinju skrivenu u surovoj, ali blagoslovenoj Judejskoj pustinji.
Monasi su sa radošću dočekali poglavara Srpske pravoslavne crkve, pozdravivši ga drevnim monaškim blagoslovom. U tišini sabornog hrama, osvetljenog svećama i odjekom umilnog pojaňa, patrijarh se poklonio moštima Svetog Save Osvećenog, čije se molitve i danas uznose za ceo hrišćanski svet.
SPC
Patrijarh Porfirije u manastiru Svetog Save Osvećenog u Judejskoj pustinji
Tom prilikom, patrijarh je istakao značaj ovog svetog mesta za srpsku duhovnost:
- Ovde su koreni naše duhovnosti, hrišćanske i pravoslavne, ali i srpske duhovnosti. Ovde je naš Sveti Sava dobio blagoslov Božji i blagoslov Svetog Save Osvećenog da manastir Hilandar bude rasadnik duhovnosti srpskog naroda i da srpski narod kroz istoriju, od Svetog Save do Drugog dolaska Hristovog, bude povezan i sa Svetom Gorom, ali i sa Palestinom, sa lavrom Svetog Save Osvećenog, sa zemljom kojom su hodile stope Gospoda našeg Isusa Hrista, sa Svetim gradom Jerusalimom, koji je mesto Raspeća i mesto Vaskrsenja Gospodnjeg, ali i potvrda ljubavi Božje i zalog našeg spasenja - kazao je patrijarh srpski.
SPC
Manastir Svetog Save Osvećenog u Judejskoj pustinji
Lavra Svetog Save Osvećenog jedna je od najstarijih i najznačajnijih monaških zajednica u pravoslavnoj crkvi. Osnovana krajem V veka, ona je postala bedem vere i izvor duhovne mudrosti. Sveti Sava Osvećeni, veliki učitelj monaštva, vodio je život strogog podviga, utemeljivši monaški poredak koji je i danas uzor pravoslavnim obiteljima širom sveta. Njegovo najveće nasleđe, Tipik koji uređuje bogosluženje, postao je nerazdvojni deo liturgijske prakse crkve. U ovoj svetoj obitelji podvizavao se i Sveti Jovan Damaskin, jedan od najvećih bogoslova i himnografa hrišćanske istorije.
Poseta patrijarha Porfirija ovoj drevnoj svetinji predstavlja ne samo hodočašće u geografskom smislu, već i duboku duhovnu sponu koja povezuje srpski narod sa izvorištima vere. Kao što je Sveti Sava Srpski u manastir Svetog Save Osvećenog došao po blagoslov, ponevši sa sobom čudotvorne ikone i pastirski žezal, tako i današnje hodočašće srpskog patrijarha svedoči o živoj vezi između Svete zemlje i duhovne baštine srpskog naroda. Ova poseta ostaje duboko urezana u molitveno pamćenje, kao svedočanstvo ljubavi, vernosti i neraskidive povezanosti Srpske pravoslavne crkve sa svetim mestima Hristovog života, stradanja i vaskrsenja.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve otputovao u Jerusalim, gde će se moliti na mestu Hristovog Vaskrsenja, služiti svetu liturgiju i razgovarati sa jednim od najuglednijih pravoslavnih patrijaraha.
Na mestu gde je, prema predanju, izraslo stablo od kojeg je načinjen Hristov Krst, srpski patrijarh uzneo je molitve za verni narod, podsećajući na neprolaznu snagu vere i blagoslovenu vezu sa svetinjama Jerusalima.
U katoličkoj tradiciji 31. decembar nosi više od odbrojavanja sekundi do Nove godine - nosi priču o Svetom Silvestru koji je oblikovao veru, odnos Crkve i vlasti i sudbinu Rimskog carstva
Pitanje koje svake zime deli vernike dobija jasan odgovor sveštenika koji, bez popuštanja veri ali i bez straha od radosti, objašnjava gde je prava granica.
U besedi za 30. sredu po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o jednostavnoj, ali moćnoj odluci koja je u trenutku bola i tuge oblikovala carevu lozu i otvorila put do proroka i najvećeg među carevima.
Pravoslavni vernici danas slave Svetog Sevastijana po starom kalendaru, a Svetu Melaniju Mlađu po novom. Katolici proslavljaju Svetog papu Silvestera I, dok Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama prema svojim verskim običajima.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Na mestu gde je Hristos raspet, prvi put jedan srpski patrijarh služio je svetu Liturgiju, a potom primio orden Velikog krsta, priznanje za svoju duhovnu misiju i jedinstvo pravoslavlja.
Ikona Presvete Bogorodice, doneta iz manastira Svetog Save Osvećenog, postala je simbol majčinske ljubavi, snage i neizmjerne milosti koja nas vodi kroz istoriju i veru.
Kada je 1217. godine Sveti Sava Nemanjić posetio manastir Svetog Save Osvećenog, igumanski štap je tri puta pao, a ikona Majke Božije Mlekokopitateljice krenula je prema njemu.
Beseda mitropolita šumadijskog u Ralji otvorila je pitanja bez lakih odgovora: gde počinje prava ljubav, zašto bez Boga nema istinskog odnosa među ljudima i kako se vera proverava tek onda kada naiđe na greh drugoga.
Episkop valjevski upozorio je da i blagoslovene životne stvari mogu postati prepreka ako potisnu Boga, te podsetio da se smisao rada, braka i svakodnevice otkriva tek kada su postavljeni u pravu hijerarhiju vrednosti.
Od prizrenske Bogoslovije do parohija niškog kraja, život sveštenika Srboljuba Kaplarevića bio je posvećen ljudima, a ne javnosti; njegov odlazak otvorio je sećanja na službu koja se merila poverenjem, a ne rečima.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
Proterivanje otvara neprijatno pitanje dvostrukih aršina, selektivne tolerancije i toga kome je dozvoljeno da peva, a kome ne — čak i na praznik koji bi trebalo da nosi poruku mira i praštanja.