Posle svetih tajni, mitropolit šumadijski uputio je snažne poruke nade i vere, govoreći o snazi molitve, čudotvornom dejstvu Svetog Vasilija i vremenu koje zahteva nepokolebljivo oslanjanje na Boga.
U manastiru Kalenić, pod svodom u kom vekovima odjekuje molitva, vladika šumadijski Jovan još jednom je sabrao vernike oko najdubljih tajni naše vere – svete liturgije i svete tajne jeleosvećenja. Tog dana, kada je služio svetu službu u prisustvu vernog naroda, njegova reč bila je melem duši, opomena savesti, ali i uteha srcima koja nose breme ovog sveta.
U nadahnutoj besedi, vladika Jovan nije govorio rečima koje tek odzvanjaju, već je uputio pouke koje se usecaju u biće, pokreću, bude i opominju. U svetlosti kandila i molitvene tišine govorio je o veri – ne kao pojmu, ne kao formi, već kao životu samom.
– Mi smo se danas u ovoj tajni jeleosvećenja molili Bogu i Svetom Vasiliju, velikom čudotvorcu i svetitelju iz roda našeg, koga je Bog proslavio ne samo za života. Evo, sad će još malo, skoro četiri stotine godina, kako Gospod silom svojom preko netruležnog tela na Ostrogu isceljuje one koji sa verom Njemu pristupaju, koji veruju u Boga – rekao je vladika, podsećajući da vera nije samo lični odnos sa Bogom, već most koji nas povezuje sa svetiteljima, sa čudima, sa nebeskom stvarnošću koja osvetljava zemaljski put.
Vladika Jovan je podvukao da vera nije reč koju izgovaramo, već snaga koju živimo. Opomenuo je da – ne bude vera samo na jeziku i na ustima, nego na delima – jer se jedino kroz dela vera potvrđuje. Njegove reči bile su snažne, ali i nežne – kao da u njima pulsira mudrost Svetog Save, snaga Svetog Vasilija i toplina očinske ljubavi.
SPC/Eparhija šumadijska
Vladika šumadijski Jovan
Govoreći o izazovima vremena, vladika Jovan nije iznosio reči straha, već pouzdanja u Boga:
– Vremena su ozbiljna, ne samo ozbiljna, nego bih rekao i preozbiljna. Naša je nada u Boga, naša je vera u Boga. Naša je nada u svetitelje Božje da nas neće ostaviti. Neće nas Bog ostaviti. Neka ceo svet udari na nas, samo da mi ne udarimo na Boga.
Ove reči, izgovorene u molitvenom okrilju Kalenića, ne nose samo trenutnu poruku, one su zalog opstanka. One su poziv na istinsko preumljenje, na obnavljanje zaveta sa Bogom, u vremenu kada mnoge sile žele da nas udalje od izvora života.
U svetu koji sve češće zaboravlja šta znači biti čovek, vladika nas podseća da – onaj koji ima Boga u sebi ima ono što je valjano, ono što je čestito, što je pošteno. I dodaje:
– Imati Boga znači imati u sebi i nebo i zemlju, imati u sebi celu vaseljenu, imati svakog drugog čoveka.
Ovo nije tek pesnička misao – ovo je srž Jevanđelja. To je istina zbog koje Crkva postoji, zbog koje sveci svedoče, zbog koje hodočastimo, postimo, molimo se i nadamo.
Manastir Kalenić je te subote bio više od mesta sabranja. Postao je ogledalo neba u kom se odražava put kojim smo pozvani da idemo sa verom, sa nadom, sa Bogom. Jer, kako nas podseća mitropolit Jovan: – Onaj koji je sa Bogom, on je najjači.
Na mestu gde je pre tačno osam decenija Sveti Joanikije Lipovac služio svoju poslednju liturgiju pre mučeničke smrti, podignuta je svetinja u selu Razboj kod Srpca, a srpski narod je, uz arhijereje i sveštenstvo, obnovio pamćenje kroz suze, pesmu i liturgiju – u ime vere koja ne umire.
U hramu Svetog proroka Ilije odjekivale su molitve nade i smirenja koje je predvodio episkop londonski i velikobritansko-irski Nektarije, donoseći utehu vernicima uzdrmanim zločinima koji su, u praznične dane, potresli čitavo naselje.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U besedi za subotu 19. sedmice po Duhovima veliki srpski svetitelj objašnjava zašto se put ka Gospodu ne prelazi ohološću i uzdizanjem sebe, već ljubavlju, smirenjem i spremnošću da tvorimo volju Božju.
U kragujevačkom hramu Svete Petke, mitropolit šumadijski govorio je o značenju liturgijskog poziva „U miru Gospodu se pomolimo“ i podsetio da bez mira sa Bogom nema ni istinskog zajedništva sa bližnjima.
U besedi za ponedeljak 4. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zašto se iza prividne slobode često krije put koji vodi ka duhovnom rasulu, gubitku smisla i udaljavanju od života.
Posle čitanja Jevanđelja, poglavar Srpske pravoslavne crkve govorio o lepoti Božije tvorevine, blagodati Duha Svetog i pozvao vernike da svoju svakodnevicu usklade sa Svetim pismom.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Pravoslavno učenje podseća da čovek ne bi trebalo da vrednuje život samo kroz ono što poseduje i postiže, već i kroz odnos prema bližnjima, sopstvenim postupcima i Bogu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.