Katedrala je završena 8. marta 1891. godine, nakon sedam godina gradnje.
Hram Svetog Vaskrsenja, takođe poznat kao Nikorai-do je glavni hram Japanske pravoslavne crkve, smešten u Čijodi, Tokijo, Japan.
Istorija
Arhiepiskop Ivan Dmitrijević Kasatkin (1836–1912), kasnije Sveti Nikolaj Japanski, bio je osnivač Japanske pravoslavne crkve, koji je posvetio svoj život poboljšanju odnosa između Japana i Rusije tokom Meiji perioda. On je izabrao lokaciju na brdu u Kandi Surugadai. Ova lokacija se uzdiže i pruža pogled na Carsku palatu, iako je danas sakrivena među brojnim visokim zgradama koje su izgrađene od 1960-ih godina.
Sveti Nikolaj je obišao Rusiju kako bi prikupio sredstva za izgradnju hrama. Građenje hrama planirao je dr. Mihail A. Ščurupov, dizajnirao ga je Josiah Conder, a izgradnju je vodio Nagasato Taisuke. Katedrala je završena 8. marta 1891. godine, nakon sedam godina gradnje. Prikazi njenog egzotičnog vizantijskog arhitektonskog stila i jedinstven zvuk njenog zvona često su se pojavljivali u literaturi i ilustracijama tog vremena.
EDU Vision / Alamy / Profimedia
Ulaz u crkvu
Originalna katedrala je ozbiljno oštećena tokom Velikog Kantou zemljotresa u septembru 1923. godine. Glavni zvonik je pao na kupolu, što je uzrokovalo njen krah i ozbiljna oštećenja hrama. Obnova katedrale postala je veliki zadatak za tadašnjeg arhiepiskopa, Sergija (Tikhomirova), koji je nasledio Svetog Nikolaja nakon njegove smrti 1912. godine.
Pošto Rusija više nije bila izvor finansiranja, arhiepiskop Sergije je morao da potraži sredstva unutar Japana. Značajnu pomoć u prikupljanju sredstava dali su brojni koncerti hora katedrale, kojim je rukovodio Viktor A. Pokrovski. Obnovljeni hram je ponovo osvećen 15. decembra 1929. godine, uz kraći zvonik, izmenjenu kupolu i manje ukrašen enterijer, prema dizajnu Okade Šiničira.
EDU Vision / Alamy / Profimedia
Ova lokacija se uzdiže i pruža pogled na Carsku palatu, iako je danas sakrivena među brojnim visokim zgradama koje su izgrađene kasnije
Uprkos oštećenjima prouzrokovanim zemljotresom iz 1923. godine, obnova je sačuvala važne originalne aspekte zgrade, kao i dodala nove aspekte od kulturnog značaja. Agencija za kulturna pitanja sprovela je istraživanje zgrade, a 21. juna 1962. godine, Nikorai-do je postao Nacionalno označeni važan kulturni spomenik.
Sveta tajna pokajanja oprašta grehe onima koji se iskreno kaju i ispovede ih pred sveštenikom, dok sveta tajna sveštenstva omogućava duhovnu vlast episkopima i sveštenicima da vrše druge tajne...
Sveta Ksenija Petrogradska je, kroz svoj podvig jurodivosti i čudotvorstva, tajno doprinosila izgradnji crkve Smolenske majke Božije, noseći cigle noću, što su radnici otkrili tek kada su je zatekli pri tom činu, a njen dar prozorljivosti i čuda i dalje pomažu ljudima u nevolji.
U autorskom tekstu koji prenosimo u celosti, protojerej-stavrofor dr Velibor Džomić, pozivajući se na dokumenta iz 2012. godine, tvrdi da Temeljni ugovor nije odstupio od stava blaženopočivšeg mitropolita crnogorsko-primorskog.
Tumačeći reči iz Knjige Priča Solomonovih, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva da se darivanje bližnjemu računa kao dar Bogu, a vrednost bogatstva meri se spremnošću da se ono podeli.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog mučenika Leontija po starom i Svete besrebrenike Kozmu i Damjana po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Arona, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Pouka svetogorskog podviznika otkriva zašto nije svaki bol štetan i kako razlikovati tugu koja udaljava od Boga od one koja vodi ka pokajanju i duhovnoj obnovi.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Manastir Žiča, koji je Sveti Sava izabrao za sedište prve srpske arhiepiskopije, mnogo je više od mesta molitve: u njegovim zidovima oblikovala se duhovna ideja Srbije, krunisani su vladari i ispisivane stranice istorije
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Na obalama Bistrice vekovima opstaje kompleks u kojem se prepliću tragovi Svetog Save, srpskih patrijaraha, srednjovekovnih vladara i manje poznatih priča ispisanih u kamenu, freskama i obnovama kroz različite epohe.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Od zaštitnih amajlija za novorođenče do običaja na poslednjem ispraćaju, granica između poštovanja tradicije i udaljavanja od crkvenog učenja često je veoma tanka.