Pitanje pušenja u pravoslavnom duhovnom životu ne svodi samo na posledice koje cigarete ostavljaju na telo, već i kako one deluju na dušu.
Pušenje je jedna od najrasprostranjenijih navika savremenog čoveka. Mnogi ljudi cigaretu ne doživljavaju kao ozbiljan porok, već kao deo svakodnevice - zapale uz jutarnju kafu, tokom razgovora, na poslu ili kada žele da se opuste.
Upravo zbog toga često se zaboravlja da čovek može postati toliko vezan za duvan da više ne oseća da on upravlja navikom, već da navika upravlja njime.
Pravoslavlje čoveka poziva da se ne predaje strastima i da ne dozvoli da bilo šta postane gospodar njegove volje. Svaka navika koja čoveka porobljava predstavlja prepreku njegovoj slobodi, a hrišćanski život podrazumeva neprestanu borbu sa onim što čoveka udaljava od Boga.
Shutterstock/Nopphon_1987
Pušenje je strast
Zato se pitanje pušenja u pravoslavnom duhovnom životu ne svodi samo na posledice koje cigarete ostavljaju na telo. Mnogo ozbiljnije pitanje jeste šta se događa sa čovekovom dušom kada se svesno vezuje za porok i ne želi da ga se odrekne.
Čovek je pozvan na pokajanje, podvig i oslobađanje od strasti, a ne na njihovo prihvatanje kao nečega što je normalno i neizbežno.
Posebno ozbiljno zvuče reči oca Joila Bulatovića kada govori o tome šta čeka pušače nakon smrti. On je ispričao susret sa mladićem koji ga je pitao šta je potrebno da bi se spasao. Mladić je rekao da sve ostalo sprovodi, ali da ima jednu "ružnu naviku".
Kada ga je otac Joil upitao koja je to navika, mladić je odgovorio - pušenje.
Facebook
Otac Joil tvrdi da za pušače nema mesta u raju
Upravo tada otac Joil je kroz veoma snažnu sliku govorio o čoveku koji želi spasenje, ali je i dalje vezan za cigaretu. On je tada opisao šta čeka pušača, kad se upokoji i dođe pred vrata Carstva nebeskog:
- Jedan mladić došao prošlog leta kod mene i pita me šta je potrebno da se spase. I ja sad mu objašnjavam, kao ono što je Gospod objašnjavao iz Svetog pisma, šta sve treba. I on mi kaže: "Sve drugo sprovodim, samo imam jednu ružnu naviku". Pitam ga koja je, a on kaže da puši. "Dobro", kažem, "tebe uvode anđeo u Carstvo nebesko, malo staneš, malo sedneš, malo razgledaš, pipneš se za džepove i nema duvana. I šta pitaš anđela? Druže anđele, gde je trafika?" A onda te on uzme za tabane, pa te prebaci preko one propasti u onaj oganj večni, pa se tamo sa pušačima pušiš i greješ na nekoliko miliona stepeni."
U knjizi “Duhovne pouke oca Joila” autora Vladimira Kljajevića, porodica otkriva detalje susreta sa ocem Joilom, neobičnim znakovima na sahrani i snazi pravoslavne molitve.
Dok mnoge obuzima strah i nesigurnost, svetitelj iz Gruzije ostavlja pouku koja budi nadu: prava snaga nije u onome što dolazi spolja, već u veri koja gori u srcu i ne može biti ugašena.
U jednoj od svojih pouka veliki ruski podvižnik i duhovnik ističe da ništa ne može zameniti smirenje i objašnjava kako ono oblikuje dušu prema Božjem daru.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Ja dobro znam da nema boljeg mesta, možda zvuči paradoksalno, od bolnice da bi čovek razumeo koliko smo upućeni jedni na druge, koliko smo potrebni jedni drugima, istakao je patrijarh.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U besedi za utorak 11. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o vremenu koje je čoveku još ostavljeno za pokajanje, upozoravajući da će nastupiti dan koji neće biti prilika za promenu, već za konačni sud.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".