Jedno je zavet celibata ili devičanstva, drugo je siromaštvo, a treće je zavet poslušnosti bratstvu.
Odnos savremenih ljudi prema monaštvu, posebno onih koji nisu crkveni, ponekad je protivrečan. Čovek smatra monahe besposličarima. Nasuprot tome, drugi misle da su monasi za života gotovo sveti. I jedno i drugo je, naravno, daleko od istine. Koja je onda prava razlika između monaha i mirjana?
Govoreći vrlo kratko – u tri zaveta koji se polažu pri monaškom postrigu. Jedno je zavet celibata ili devičanstva, drugo je siromaštvo, a treće je zavet poslušnosti bratstvu. Nećemo danas govoriti o tome kada i kako se tačno donose, već ćemo shvatiti koliko menjaju čovekov život, čineći mirjane i monahe ljudima koji na različite načine idu ka spasenju.
Zavet celibata ili devičanstva znači apsolutno odsustvo intimnog života i uopšte telesne čistote. Ali kako je to moguće ako Sam Hristos Gospod govori o celibatu: „ne može svako da primi ovu reč, nego kome je data... Ko može da udovolji, neka se smesti“ (Mt. 19,11-12)? To postaje moguće zahvaljujući zajedničkoj molitvi monaške bratije i neprestanom trudu monaha, kako duhovnom tako i telesnom. I, naravno, zbog činjenice da monasi, po pravilu, žive u manastirima i skitovima, gde je pristup osobama suprotnog pola veoma ograničen ili uopšte nemoguć.
A šta je sa mirjanima? Za njih je bračni život moguć isključivo u crkvenom braku. Svaki drugi intimni odnos, prema pravoslavnoj dogmi, je neprihvatljiv. Da, da, i za muškarce. Brak je, pak, osveštan tajnom venčanja i ne smatra se grehom – naprotiv, otvara mogućnost spasenja u brizi za supružnika, decu i susede uopšte.
Shutterstock
Monah na Svetoj gori
Zavet siromaštva obavezuje monaha da nema ličnih sredstava. Monah sa bratijom radi za dobro svog manastira, može da prima priloge – opet opštem manastiru „keš“ – ali nema i ne može da ima lični novac, lične stvari su samo neophodni minimum. Za razliku od utopijske ideje komunizma, ova ekonomska šema uspešno funkcioniše više od hiljadu i po godina.
Naravno, ima prosperitetnih manastira i ima prilično siromašnih – ali kako da znamo kako je Gospod pripremio nekoga da se spase? Rad na opšte dobro monaške zajednice je blagosloven, ali nikada ne treba da postane važniji od molitvenog rada.
Mirjani, pak, moraju da zarađuju i troše novac da bi živeli. Ali kako zaraditi, da ne grešiš? A kako raspodeliti zaradu – za hleb nasušni, za duhovne potrebe, za milostinju? To je uvek važan izbor i velika lična odgovornost za laika; monasi su pošteđeni rešavanja ovih pitanja.
Konačno, zavet poslušanja obavezuje svakog monaha da drugog od bratije smatra iznad sebe. To ne znači samovolju jednih nad drugima: postoji jerarhija gde svako vrši svoje poslušanje, i u kojoj je uvek odlučujuća reč igumana ili namesnika manastira.
shutterstock.com
Monah nema lični novac
Laici ne žive u strogo hijerarhijskom svetu gde poslušnost određuje sve. U njihovim životima ima mnogo više slobodne volje. U principu, ona – ova sloboda – ostvaruje se u svetonazorskom sistemu pravoslavnog čoveka. Međutim, ni ispovednik ne može kategorički da obavezuje svoje duhovno čedo da učini ili ne učini nešto. Može da savetuje, insistira, obraća pažnju – ali nema pravo da obaveže laika na poslušnost. Konačna odluka uvek ostaje na samoj osobi.
Sve druge razlike između monaštva i mirjana su sporedne. Monah, po pravilu, živi u manastiru – ali tamo žive i radnici mirjani, a monah, naprotiv, može da živi u svetu, služeći, na primer, kao sekretar episkopa ili rektor u gradu. ili seoska parohija. Monasi nose odežde – ali sveštenici laici, pa čak i klirici imaju svoje odežde – čteci, poroki, ipođakoni... Monasi posvećuju mnogo sati dnevno molitvi – ali znamo i mnoge primere kada su pravedni mirjani bili u gotovo neprekidnoj molitvi...
Ali glavno što treba reći na kraju jeste da je monaški put izuzetan. Ne u smislu da je bolje od ovozemaljskog, već u smislu da je daleko od toga da je za svakoga. Sama reč „monah“ potiče od grčkog „monos“: jedan. Ruska reč „monah“, nastala od staroslovenskog „in“, jedan, znači isto. Izbor monaškog puta je sudbina nekolicine. Kao što je već pomenuto, „Ko može da se smesti, neka se smesti“ (Mt. 19:12).
Mati Minodora (Ružić) poziva verni narod da zajedničkim snagama izgrade prvu svetinju u opštini Foča, koja će postati simbol duhovne snage i zajedništva.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
U doba buke i zaborava, postoje ljudi koji biraju potpuni nestanak – ne iz očaja, već iz ljubavi prema Hristu. Njihov put vodi ka Velikoj shimi, monaškom zavetu koji menja sve – telo, duh, pa čak i glas, jer od tog trenutka govori samo tišina.
Kritike na račun mitropolita žičkog sve su oštrije – u novom saopštenju se navodi da njegova samovoljna odluka ugrožava duhovnu misiju manastira, uz podsećanje na slične postupke vladike u prošlosti.
Na praznik posvećen Svetom proroku Naumu, u ovoj drevnoj svetinji obavljen je čin monašenja, kojim je bratstvo obogaćeno novim monasima – Efrosinom i Nikolajem, a ovaj događaj donosi novu duhovnu snagu celoj Eparhiji timočkoj.
Ovi monasi posvećeni očuvanju hrišćanskog nasleđa obasjavaju put hodočasnicima, kombinujući bogatu istoriju, simboliku i duhovnost u svojoj svakodnevnoj misiji. Ova jedinstvena zajednica čuva ljubav Hristovu i inspiriše vernike širom sveta.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Od prenosa posmrtnih ostataka pesnika iz Amerike do današnje uloge hrama na Crkvini kao duhovnog i kulturnog središta – priča o svetinji koja je postala znak prepoznavanja Trebinja.
Pravoslavni vernici danas proslavljaju Svetog sveštenomučenika Klimenta po starom kalendaru i Prepodobnog Patapija Tebanskog po novom, katolici su u Drugoj nedelji Adventa, dok je u islamu i judaizmu dan posvećen redovnoj molitvi i svakodnevnim verskim obavezama.