Sveti Sava se smatra začetnikom srpske srednjovekovne književnosti i zaštitnikom prosvetnih ustanova.
Iza sebe je ostavio više pisanih dela. Najznačajnija su "Žitije Svetog Simeona", "Karejski tipik", "Hilandarski tipik" i "Studenički tipik", kao i "Zakonopravilo", ali i mogo mudrih misli i saveta, pa je danas pravo vreme da se prisetimo nekih.
1. Neka se povinuje novodošavši onome koji je pre došao, nepismeni pismenome, neuki obrazovanome i mlađi starijem.
2. Bolji je dan koji čini volju Gospodnju, nego množina bezbožnika.
3. Nemojmo, o čeda i braćo, nikada da poštujemo ono što škodi, a da obilazimo ono što nas spašava.
4. Neka se ne unese ova zla i prokleta reč: Moje i Tvoje, Veće i Manje.
5. Nećemo nikoga sa vrata naših prazna da otpuštamo.
Wikimedia/P.Cikovac/Miskomi. Printscreen
Sveti Sava
6. Na svim svojim putevima znajte da pravi budu putevi vaši i noge vaše neće se spoticati.
7. Presecimo i izbor volje, kao što kod mnogih iskorenjujemo nesitost i učimo vas da malim i potrebnim budete zadovoljni…
8. Bdite i molite se, da ne padnete u napast; jer duh je bodar, a telo nemoćno.
9. U krotosti primite ovu reč koja može spasti duše vaše. Budite tvorci reči, a ne samo čitaoci, pomišljajući u sebi da koji sluša reči i ne čini što je zapoveđeno njima, takav je sličan čoveku koji gleda lice svoje u zrcalu: jer pozna se, i otide, i odmah zaboravi kakav je bio.
Sveti Teofan, u svojoj misli za 31. nedelju po Pedesetici, želi da nas podseti na važnost vođenja duhovnog života, kao i na krajnji cilj svakog hrišćanskog truda. U prvom delu, on naglašava da su pastiri i učitelji, koje je Gospod darovao Crkvi, ključni vodiči na putu spasenja. Ovi duhovni lideri nisu samo obični ljudi, već su nosioci božanske pomoći, kroz koju Gospod upravlja svakim ko iskreno traži pomoć. Oni pomažu hrišćanima u teškim trenucima, čak i kada spolja izgleda da pomoć nije moguća.
Za Svetog Teofana, put ka istinskoj veri započinje pokajanjem. Pokajanje nije samo trenutni trenutak kajanja, već proces stalnog povratka k Bogu i preobražaja života. U tom procesu, vernik izgovara: „Sagreših, ali neću više. Hećy više da grešim, nego ću da živim po zapovestima“. Ove reči označavaju odlukost i posvećenost da se živi u skladu sa Božjim zapovestima, a to je osnovna snaga koja vodi kroz duhovni život.
Jedan od najvećih crkvenih učitelja objasnio je kako se ova unutrašnja slabost ne zadržava samo na čoveku koji je nosi, već se širi i na njegove odnose.
Iako se razlikuju po obredima, istoriji i teološkim učenjima, hrišćanstvo, islam i judaizam dele vrednosti koje vekovima oblikuju živote miliona ljudi: mir, milosrđe, porodicu, praštanje i brigu za bližnjeg.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U poprazništvo Savindana, u Hramu Svetog Save patrijarh srpski Porfirije dočekao je očinskom rečju đake, pretvarajući svečanost u živi čas vere, istine i odgovornosti koji nadilazi praznični protokol.
Dok su zvona pozivala na prazničnu radost, nevidljiva ruka je pokušala da preseče vezu između Crkve i vernog naroda: organizovana akcija na mreži otvorila je pitanje ko bira upravo svetinje kao metu i zašto.
Govoreći o prvom arhiepiskopu srpskom kao mirotvorcu i duhovnom orijentiru, poglavar SPC podsetio je da se mir ne stvara dekretima, već u čoveku, i da se vera ne čuva u rečima, nego u životu.
Marko Jevtić objašnjava kako bogoslužbeni poredak, a ne puka računica datuma, određuje kada svetitelj zaista dobija svoje mesto u kalendaru i zašto je u tom izboru suština važnija od forme.
Jedan od najvećih crkvenih učitelja objasnio je kako se ova unutrašnja slabost ne zadržava samo na čoveku koji je nosi, već se širi i na njegove odnose.
U crkvi Uspenja Presvete Bogorodice jubilej je proslavljen kroz liturgiju, zvuke hilandarskih pojaca i sabranje koje je pokazalo duboku vezu ovog prostora sa svetogorskim nasleđem i živim predanjem Crkve.
Arhimandrit Jefrem poručio je da prisustvo Časnog Pojasa nije slučajno, govorio je o „milion poklonika“, zavetu kneza Lazara i duhovnoj vezi koja ostaje i posle odlaska svetinje u Vatoped.
Na Vračaru, pred odlazak Časnog pojasa Presvete Bogorodice, emotivni prizori i molitvena tišina obeležili su ispraćaj koji je, uz suze patrijarha i sabranost vernika, zatvorio 17 dana hodočašća kroz Hram Svetog Save.
U besedi za subotu 2. sedmice po Duhovima, sveti Nikolaj Ohridski i Žički kroz Jevanđelje i poslanicu apostola Jakova otkriva shvatanje u kojem ulje postaje sredstvo blagodati i mesto susreta ljudske nemoći i božanske pomoći.