KAKO PREVAZIĆI STRAH OD SMRTI: Protojerej Nenad Dragičević ukazuje da postoji samo jedan bezbolni način da se prihvati i mirno dočeka kraj
U pravoslavlju, smrt nije kraj, već prelaz u novo, večno postojanje.
Čovek se vaspitava u nekoj subkulturi neprihvatanja smrti, nekog nenormalnog odnosa prema njoj, ističe otac Andrej.
Smrt, iako prirodan deo života, izaziva dubok strah i nesigurnost, kako kod onih koji umiru, tako i kod njihovih najbližih.
U poslednjim trenucima života, kada je neizbežno suočavanje sa krajem, rodbina i prijatelji često osećaju potrebu da ohrabre umirućeg, pružajući mu lažnu nadu i pokušavajući da umanje patnju.
Nekada se, kako bi se ublažio strah, umirućem govore reči utehe koje nisu utemeljene u stvarnosti, poput onoga da "još nije sve gotovo", "imaš šanse da se izvučeš".
Sveštenik Andrej Rahnovski kaže da takvo ponašanje, iako vođeno dobrim namerama, može samo otežati proces prihvatanja smrti.
On ističe da je upravo u trenucima pred odlazak, važno otvoreno razgovarati sa umirućim, bez straha da se spomene smrt.
- Često svest o bliskoj končini biva teška i za bolesnika i njegove bližnje. Po pravilu, rodbina bodri čoveka, kada je ovaj već u poslednjem stadijumu života, umesto da otvoreno govori o dolazećoj končini, i da zajednički prožive te poslednje dane, koji nemaju cenu. Sveštenik treba da do takve osobe donese saznanje da se mora pripremiti za prelazak iz privremenog u večni život - priča on.
Međutim, smrtno bolesnim ljudima je, ističe, često teško da se pomire sa činjenicom da će skoro umreti.
- Sveštenik treba da objasni obolelom koliko su važne pripreme za novu etapu života, kako bi bolesniku to donelo korist, i kako bi pacijent izbegao psihičku depresiju, očajanje, kada će se zatvoriti za sve i neće želeti ni sa sveštenikom, ni sa rodbinom da razgovara. Treba primetiti da se u našem društvu razgovori o smrti naglo prekidaju: "Hajde nećemo“, "Zašto o tužnom"....
Kaže da se čovek vaspitava u nekoj subkulturi neprihvatanja smrti, nekog nenormalnog odnosa prema njoj.
- Ovaj tabu remeti da se pravilno dočeka končina. Čak ako ne bismo uzimali duhovni kriterijum, a gledali isključivo sa profane strane, onda bismo, shvatajući da ćemo uskoro završiti svoje putovanje, osetili potrebu da makar očistimo savest pred ljudima. Zamolili sve za oproštaj, rekli dobru reč dragim i bliskim ljudima.
On je objasnio i kako rodbina i bliski ljudi treba da se ponašaju kada im neko blizak umire i da čoveka na samrtničkom odru treba tešiti i davati mu lažnu nadu.
- O smrti treba obavezno pričati. Pitanje je samo kako to činiti: kakve reči izabrati, i kakvo će biti unutrašnje raspoloženje. Ako delimo nečiju patnju i vidimo da se osoba još uvek nada i da ta prividna nada ometa bolesnika da spozna blizinu smrti i da se pokaje, u tom slučaju smo u obavezi da kažemo sve otvoreno. Ali, ako se bolesnik stalno kaje, svesno ispoveda, smatram da nema potrebe koncentrisati pažnju na tu temu. U principu, takav čovek je spreman za smrt - zaključuje otac Andrej.
U pravoslavlju, smrt nije kraj, već prelaz u novo, večno postojanje. Četrdesetodnevni parastos, objasnio je sveštenik, mora se obaviti tačno u onaj dan kada izlazi 40 dana. Uspeh nije rezervisan samo za one koji uvek pobeđuju, već za one koji se nikada ne predaju. Blagovesti su jedan od 12 najvećih hrišćanskih praznika.
KAKO PREVAZIĆI STRAH OD SMRTI: Protojerej Nenad Dragičević ukazuje da postoji samo jedan bezbolni način da se prihvati i mirno dočeka kraj
KAKO SE RAČUNA 40 DANA UPOKOJENIMA: Sveštenik otkriva greške koje često pravimo
KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU ONIH KOJI PLAČU PORED PUTA I ONIH KOJI SUZE RONE USPUT! Dobro pročitajte objašnjenje Svetog Tihona Zadonskog
DANAS JE CRVENO SLOVO I VELIKI PRAZNIK! Slavimo Blagovesti, dan kad je Arhanđel Gavrilo javio Devici Mariji da će roditi Isusa!
Da bi duša što lakše napustila telo, veoma je bitno i kako se ponašamo na samrtničkoj postelji.
Ljubav nije samo emocija, već pokretač života, smisao postojanja i temelj svakog zdravog odnosa, bilo da je reč o porodici, prijateljstvu, partnerstvu ili zajednici.
Amanet se ostavlja pismeno ili usmeno, a u našem narodu se veruje da ako ti ga ostave roditelji, da se on mora ispoštovati.
Sveti Teofan nas poziva da prestanemo čekati "sutra" i da se odmah posvetimo duhovnoj ispravci i pripremi za večnost. On ističe da se ceo naš život sastoji od sadašnjeg trenutka, i da je svaki trenutak prilika za promenu, za traženje Božje milosti, za kajanje i obraćenje. Smrt nije nešto što možemo kontrolisati ili odgoditi, iako ljudi često veruju da imaju još vremena. Samo sadašnji trenutak je ono što imamo, a upravo sada trebamo preduzeti konkretne korake da živimo ispravno i u skladu sa Božjom voljom. Ova misao Svetog Teofana nas poziva da ne padamo u zamku odlaganja duhovnog života, da ne živimo u iluzijama da ćemo se promeniti "kasnije", jer to "kasnije" možda nikada ne dođe.
Netruležne mošti nastojateljice manastira na Egini i duhovnog čeda Svetog Nektarija već decenijama izazivaju podelu među vernicima i crkvenim vlastima.
Uobičajeno je da se sveće pale za zdravlje i spasenje živih osoba, kao i za pokoj duša preminulih.
Jedan od četvorice, koji su neumorno radili na obnovi "duhovne banje - Tumane" je i monah Teofil, on je za portal religija.rs opisao kako je tekao njegov put spoznaje vere, a potom i odlazak u manastir.
Sveti Pajsije i Prepodobni Porfirije razotkrivaju mračne tajne savremenih muzičkih pravaca i ukazuju na duhovnu silu vizantijskog pojanja koje umiruje srce i spaja čoveka s Bogom.
Jedan od četvorice, koji su neumorno radili na obnovi "duhovne banje - Tumane" je i monah Teofil, on je za portal religija.rs opisao kako je tekao njegov put spoznaje vere, a potom i odlazak u manastir.
Sestra Frensis Dominici Piskatela sa Long Ajlenda (Njujork) služi Katoličkoj crkvi od 1931. godine
Uz svetu relikviju — levu ruku Svetog Save i blagoslov patrijarha Porfirija, Spasovdanska litija obasjala je srce Beograda. Na čelu povorke je i heroj sa Dunava – alas koji je spasao 33 života, a sada nosi Časni krst kroz molitveni hod prestoničkim ulicama.
Otac Ljuba na početku naglašava kako je ovo pitanja našeg narodnog pada i na koja je teško dati odgovor objašnjavajući da se radi o jednom apsurdu hrišćanskog morala koji se traži gde ga prosto nema, a njegov odgovor vam prenosimo u celosti.
Sestra Frensis Dominici Piskatela sa Long Ajlenda (Njujork) služi Katoličkoj crkvi od 1931. godine
Kum daje zavet pred Bogom i Crkvom da će voditi kumče kroz hrišćanski život, ali šta ako on svoju obavezu ne ispunjava.
Palačinke od krompira, pržene na masti i punjene džemom, vraćaju duh detinjstva i toplinu doma u svaki zalogaj – naučite kako da ih pripremite po starinskom receptu koji se prenosi s kolena na koleno.