Duhovna riznica 07.04.2025 | 16:57

O ČEMU BI TREBALO PRIČATI SA VOLJENIMA PRED SMRT: Sveštenik kaže da ovu temu svi izbegavaju, a ona je neophodna za miran put u večnost

Autor: M.M.
O ČEMU BI TREBALO PRIČATI SA VOLJENIMA PRED SMRT: Sveštenik kaže da ovu temu svi izbegavaju, a ona je neophodna za miran put u večnost
Ground Picture/Shutterstock Samrtnička postelja, Ilustracija

Čovek vaspitava u nekoj subkulturi neprihvatanja smrti, nekog nenormalnog odnosa prema njoj, ističe otac Andrej.

Smrt, iako prirodan deo života, izaziva dubok strah i nesigurnost, kako kod onih koji umiru, tako i kod njihovih najbližih.

U poslednjim trenucima života, kada je neizbežno suočavanje sa krajem, rodbina i prijatelji često osećaju potrebu da ohrabre umirućeg, pružajući mu lažnu nadu i pokušavajući da umanje patnju.

Nekada se, kako bi se ublažio strah, umirućem govore reči utehe koje nisu utemeljene u stvarnosti, poput onoga da "još nije sve gotovo", "imaš šanse da se izvučeš".

Sveštenik Andrej Rahnovski kaže da takvo ponašanje, iako vođeno dobrim namerama, može samo otežati proces prihvatanja smrti.

On ističe da je upravo u trenucima pred odlazak, važno otvoreno razgovarati sa umirućim, bez straha da se spomene smrt. 

Shutterstock/Olena Andreychuk
Ispovest pred smrt, Ilustracija

 

- Često svest o bliskoj končini biva teška i za bolesnika i njegove bližnje. Po pravilu, rodbina bodri čoveka, kada je ovaj već u poslednjem stadijumu života, umesto da otvoreno govori o dolazećoj končini, i da zajednički prožive te poslednje dane, koji nemaju cenu. Sveštenik treba da do takve osobe donese saznanje da se mora pripremiti za prelazak iz privremenog u večni život - priča on.

Međutim, smrtno bolesnim ljudima je, ističe, često teško da se pomire sa činjenicom da će skoro umreti.

- Sveštenik treba da objasni obolelom koliko su važne pripreme za novu etapu života, kako bi bolesniku to donelo korist, i kako bi pacijent izbegao psihičku depresiju, očajanje, kada će se zatvoriti za sve i neće želeti ni sa sveštenikom, ni sa rodbinom da razgovara. Treba primetiti da se u našem društvu razgovori o smrti naglo prekidaju: "Hajde nećemo“, "Zašto o tužnom"....

Kaže da se čovek vaspitava u nekoj subkulturi neprihvatanja smrti, nekog nenormalnog odnosa prema njoj.

Shutterstock
Samrtnička postelja, Ilustracija

 

- Ovaj tabu remeti da se pravilno dočeka končina. Čak ako ne bismo uzimali duhovni kriterijum, a gledali isključivo sa profane strane, onda bismo, shvatajući da ćemo uskoro završiti svoje putovanje, osetili potrebu da makar očistimo savest pred ljudima. Zamolili sve za oproštaj, rekli dobru reč dragim i bliskim ljudima.

On je objasnio i kako rodbina i bliski ljudi treba da se ponašaju kada im neko blizak umire i da čoveka na samrtničkom odru treba tešiti i davati mu lažnu nadu.

- O smrti treba obavezno pričati. Pitanje je samo kako to činiti: kakve reči izabrati, i kakvo će biti unutrašnje raspoloženje. Ako delimo nečiju patnju i vidimo da se osoba još uvek nada i da ta prividna nada ometa bolesnika da spozna blizinu smrti i da se pokaje, u tom slučaju smo u obavezi da kažemo sve otvoreno. Ali, ako se bolesnik stalno kaje, svesno ispoveda, smatram da nema potrebe koncentrisati pažnju na tu temu. U principu, takav čovek je spreman za smrt - zaključuje otac Andrej.