U eri kada se sve glasnije govori o očuvanju svetootačke vere, sve češće se pominje ime patrijarha koji je početkom 20. veka zagovarao dijalog s rimokatolicima i anglikancima, ostavivši iza sebe nasleđe koje se ne slavi, već preispituje.
U burnoj istoriji pravoslavne crkve retko se pojavljuju ličnosti koje su izazvale toliko kontroverzi i podela kao što je to bio Meletije Metaksakis (1871–1935). Iako je ponegde slavljen kao reformator i „ekumenista ispred vremena“, mnogi pravoslavni vernici ga pamte kao čoveka čije su odluke i delovanje duboko uzdrmale temelje svetootačke vere i poretka. Njegova biografija ne samo da uključuje retkost da je bio patrijarh dveju drevnih patrijaršija — Carigradske i Aleksandrijske — već i činjenicu da je prvi pravoslavni patrijarh koji je otvoreno zagovarao približavanje rimokatoličkoj i anglikanskoj crkvi, što su mnogi doživeli kao izdaju čistote pravoslavlja.
Schutterstock/M.i.c.c.a
Dve patrijaršije, jedno nasleđe - podela
Meletije Metaksakis bio je jedini patrijarh u istoriji koji je predvodio i Carigradsku patrijaršiju (1921–1923) i Aleksandrijsku patrijaršiju (1926–1935). Takav presedan sam po sebi bio je dovoljno neobičan, jer se patrijaršijski tron u pravoslavlju smatra doživotnim. Međutim, Meletijeva „ostavka“ u Carigradu bila je, prema svedočanstvima tog vremena, posledica velikog protivljenja njegovim postupcima i vizijama, kako unutar same crkve, tako i među vernim narodom.
Njegov kasniji izbor za patrijarha Aleksandrije neki su videli kao pokušaj da se sačuva lice, ali i da se nastavi njegova sporna agenda — ovaj put sa bezbedne distance.
Wikipedia
Patrijarh Meletije Metaksakis
Ekumenizam - kamen spoticanja
Za Meletija, ekumenizam nije bio samo teorijska zamisao, već konkretna politika. Kao patrijarh Carigradske patrijaršije, 1920. godine objavljuje poznatu „Encikliku hrišćanskim crkvama“, u kojoj predlaže formiranje svojevrsne „hrišćanske Lige naroda“ — preteče današnjih ekumenskih organizacija. U tom dokumentu on bez ikakve rezerve priznaje druge konfesije kao „crkve“, čime su prekršeni temelji pravoslavnog učenja koje jasno ispoveda da je jedna, sveta, saborna i apostolska crkva — pravoslavna crkva.
Njegovi kontakti s Anglikanskom zajednicom i spremnost na dijalog s rimokatoličkom crkvom naišli su na žestok otpor među episkopatom i vernicima koji su ostali verni svetootačkom Predanju. Tadašnji glasovi upozoravali su da ekumenizam u svom temelju nosi relativizaciju istine, kompromis sa zabludom i korake ka sinkretizmu koji briše granice između istine i jeresi.
Shutterstock
Iako se u nekim krugovima Meletije i dalje pokušava prikazati kao obnovitelj crkvene diplomatije, činjenica je da je njegovo delovanje otvorilo Pandorinu kutiju koja i danas deli pravoslavni svet
Dokument koji je uzdrmao temelje pravoslavne teologije jeste „Ekumenska poslanica“ Carigradske patrijaršije iz 1920. godine, koju je potpisao upravo tadašnji patrijarh Meletije IV Metaksakis. U toj poslanici, pravoslavna crkva se po prvi put u istoriji obraća „drugim crkvama Hristovim“ kao ravnopravnim, čime se otvoreno krši učenje da je samo pravoslavna crkva puna istina i jedina crkva Hristova.
Jedan od najspornijih delova glasi: „Ne bi li bilo korisno i ugodno Bogu da se među crkvama pokrene bliža saradnja i da se osnuje neka vrsta saveza hrišćanskih crkava?“ (Ekumenska poslanica Carigradske patrijaršije, 1920.)
Poslanica dalje predlaže: „Crkve treba da priznaju jedna drugu kao delove jedne Crkve...“
Ovakvo izjednačavanje pravoslavne crkve s protestantskim zajednicama i rimokatoličkom crkvom, koje su, i po učenju svetih otaca i vaseljenskih sabora, u jeresi i raskolu, za mnoge teologe predstavlja direktno odricanje od onoga što su čuvali mučenici, podvižnici i sveti oci kroz vekove.
Sveti Justin Ćelijski: “Ekumenizam – jeres nad jeresima”
Jedan od najglasnijih i najuticajnijih kritičara ekumenizma u 20. veku bio je upravo Sveti Justin Popović, koga je Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve proglasio za sveca 2010. godine. Njegovi stavovi o ekumenizmu su jasni, precizni i nimalo diplomatski — jer, kako on sam kaže, kada je reč o istini Hristovoj, kompromisa nema.
Sveti Justin Popović bio je jedan od najglasnijih kritičara ekumenizma u 20. veku. Njegovi stavovi o ovoj temi jasno su izraženi u njegovim delima, posebno u knjizi Pravoslavna Crkva i ekumenizam. U njoj on piše:
- Ekumenizam je zajednički naziv za lažna hrišćanstva, za lažne crkve Zapada. U njemu je srce svih evropskih humanizama, sa papizmom na čelu. Sva ta lažna hrišćanstva, sve te lažne crkve, nisu ništa drugo do jeres do jeresi. Njihov zajednički imenitelj je ekumenizam. (Pravoslavna crkva i ekumenizam, str. 217)
Schutterstock/Printscreen/Youtube/ RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal
ava Justin Popović
U istom delu, Sveti Justin upozorava na opasnosti koje ekumenizam nosi po Pravoslavnu Crkvu:
- Ekumenizam je najveća jeres u istoriji Crkve. (Pravoslavna crkva i ekumenizam, str. 218)
Takođe, u svojim zapisima Sveti Justin ističe važnost očuvanja pravoslavne vere i tradicije:
- Pravoslavna crkva je jedina istinita Crkva Hristova, i kao takva ona ne može da učestvuje u ekumenističkim pokretima koji relativizuju istinu. (Pravoslavna crkva i ekumenizam, str. 219=
Nasleđe koje deli Crkvu
Iako se u nekim krugovima Meletije i dalje pokušava prikazati kao obnovitelj crkvene diplomatije, činjenica je da je njegovo delovanje otvorilo Pandorinu kutiju koja i danas deli pravoslavni svet. U njegovom liku prvi put je patrijarh postao inicijator modernističkih reformi, a ne čuvar Predanja. Njegove ideje nastavile su da žive kroz članstvo pojedinih pravoslavnih crkava u Svetskom savetu crkava, kroz zajedničke molitve s jereticima i kroz teološke dijaloge koji često više liče na političke pregovore nego na ispovedanje istine.
Njegov izbor za Aleksandrijskog patrijarha, nakon napuštanja trona u Carigradu, bio je za mnoge pokazatelj da postoje delovi crkvene jerarhije spremni da žmure pred zabludama — zarad „većih ciljeva“. Ali pitanje ostaje: može li postojati veći cilj od očuvanja istine Hristove?
Čuvanje svetootačke vere
U svetlosti događaja koji su usledili, Meletije Metaksakis ostaje istorijska ličnost oko koje nema saglasja. Za one koji slede Svetog Justina, Svetog Nikolaja, Svetog Savu i Svetog Marka Efeskog, on ostaje opomena da ni najviša crkvena titula ne daje pravo da se menja ono što je od Svetoga Duha dato.
Wikipedia
Ava Justin Popović
Znak za uzbunu, ne za nasleđivanje
Meletije Metaksakis ostaje upamćen kao neobična ličnost koja je otvorila vrata koja mnogi vernici smatraju da nikada nisu smela biti otvorena. Njegovo ime ne nose crkve, njegove ikone se ne slikaju, a njegovo nasleđe izaziva zebnju kod onih koji se mole za očuvanje vere svetih otaca — od Svetog Atanasija Velikog do Svetog Justina Ćelijskog.
U vremenu opasnih kompromisa, Meletije nas opominje koliko je lako zameniti jedinstvo u istini za jedinstvo u zabludi — i kako je čuvar pravoslavlja dužan pre svega da ne izda ono što je primio svetom tajnom krštenja.
Budućnost pravoslavlja u rečima Svetog Justina Ćelijskog
Danas, više nego ikada, Crkva se nalazi pred izborom: hoće li ostati verna duhu Sabora, svetootačkom Predanju i podvizima svetitelja, ili će kročiti putem ekumenizma, koji vodi u razvodnjavanje vere i svetootpadništvo?
U prvom privatnom susretu nakon ustoličenja, poglavar Rimokatoličke crkve i vaseljenski patrijarh razgovarali su o zajedničkom Vaskrsu, budućoj proslavi u Nikeji i potrebi teološkog i duhovnog zbližavanja pravoslavlja i katoličanstva.
Govoreći o sekularizaciji i teološkom slabljenju unutar Pravoslavne Crkve, ali i o inauguraciji pape Lava XIV, grčki mitropolit uputio je snažnu poruku o očuvanju pravoslavne vere.
Najmlađi episkop Kiparske pravoslavne crkve razrešen je dužnosti jer je, po oceni Sinoda, remetio crkveno jedinstvo svojim beskompromisnim stavovima o Vatikanu.
Odluka Svetog Sinoda da razreši najmlađeg episkopa Kiparske crkve izazvala je talas protesta vernika i brojna pitanja o političkom uticaju, tišini Sinoda i istinskoj prirodi duhovnog jedinstva
Spor između dva klirika pravoslavne crkve, jednog arhijereja i jednog monaha, oko vernosti patrijarhu i upotrebe interneta dodatno raspiruje tenzije koje prete da dovedu do ozbiljnijih podela u eparhiji Sidirikastriji i šire.
Uprkos diplomatskim obećanjima i molbama crkvene zajednice, odluka egipatskih vlasti da ugase Manastir Svete Katarine na Sinaju pokrenula je pitanje odgovornosti pravoslavnih patrijaršija, dok međunarodna zajednica ostaje gotovo nema.
Crkva psihičke bolesti, neretko tumači, kao čist primer opsednutosti čoveka demonima tuge i nezadovoljstva i vezuje iz za nedostatak vere i moralni pad.
U jednom intervjuu objasnio je razliku između narcisoidnosti, ljubavi i zaljubljenosti. Budući da se ovi pojmovi često mešaju, nije na odmet pročitati kako ih vidi mudri lekar i sveštenik.
U vreme mrsnih dana, kada se mirisi mlečnih jela i toplog hleba šire konacima, monahinje pripremaju salatu od sremuša — lekovitog zelenog dara prirode, koji u ovom receptu postaje hranljiv i lagan obrok, pogodan za doručak ili večeru.
U vreme strogog posta često ponestane ideja za ukusne obroke na vodi. Donosimo autentičan recept za paštetu od belog pasulja – kremastu, zasitnu i punu ukusa!
Uoči druge godišnjice od tragedije koja je odnela 57 života, otac Hristodulos Papaioanu kaže da je kroz ovaj neverojatan gubitak pronašao snagu da se nosi s patnjom.
Obraćajući se rimokatoličkim i anglikanskim hodočasnicima, patrijarh Vartolomej govorio je o neostvarenim snovima ekumenskog dijaloga, nadajući se da će novi papa nastaviti putem jedinstva – iako većina pravoslavnih to ne vidi kao put koji vodi u pravcu istine.
Pomesne pravoslavne crkve, među kojima je i Srpska, odale su počast upokojenom papi Franji, prenoseći svetu snažnu poruku nade, ljubavi i vere, kao i poziv na jedinstvo u Hristu.
Profesorskim umom i pastirskim srcem, otac Darko razotkriva savremene zablude o jedinstvu crkava, govori o raskolu Moskve i Carigrada, veri u doba sinkretizma i zašto su ljudi sve češće u potrazi za nepokolebljivim.
Hiljadu godina nakon Velike šizme, Carigradska patrijaršija i katolička crkva ponovo se približavaju. Mitropolit zborničko-tuzlanski u svom autorskom tekstu objašnjava kako Pashalna unija otvara pitanje budućnosti pravoslavlja, crkvene politike i uticaja Vatikana na Istok.
Crkva psihičke bolesti, neretko tumači, kao čist primer opsednutosti čoveka demonima tuge i nezadovoljstva i vezuje iz za nedostatak vere i moralni pad.
U jednom intervjuu objasnio je razliku između narcisoidnosti, ljubavi i zaljubljenosti. Budući da se ovi pojmovi često mešaju, nije na odmet pročitati kako ih vidi mudri lekar i sveštenik.
Za ponedeljak sedme sedmice po Vaskrsu, veliki ruski svetitelj i duhovni učitelj otkriva duboku istinu: Gospod je vinova loza, mi smo izdanci – a jedino život u Hristu rađa plodove koji vode spasenju.
U jedinstvenoj liturgijskoj svečanosti, popred presvlačenja moštiju Svetog Zosima Tumanskog, patrijarh srpski u nadahnutoj besedi poručio da bez vere nema ni znanja, ni zajednice, ni života – jer vera otvara vrata čudima i večnosti.
U prvu nedelji posle Spasovdana, manastir Tumane domaćin je jedinstvenog sabranja – liturgije, litije i osvećenja novog konaka, događaja koji je spojio predanje, veru i živu potrebu savremenog čoveka za mirom i isceljenjem.
Na praznik Vaznesenja Gospodnjeg, u prisustvu vernika i predstavnika vlasti, soveštani su temelji hrama Hrista Spasitelja koji će, kako je poručeno, svedočiti veru, ljubav i identitet srpskog naroda u ovom delu Republike Srpske.
Jedno od najstarijih hrišćanskih svetih mesta našlo se na udaru pravne bitke i verskog ekstremizma, a pravoslavni svet apeluje na sabornost, međunarodnu zaštitu i ozbiljan institucionalni odgovor.