Slavski kolač se osvećuje da bismo ga jeli i, upravo jedući ga, osvećujemo i sebe i dom u kome slavimo, objašnjava sveštenik.
Slavski kolač zauzima posebno mesto u pravoslavnoj tradiciji i porodičnoj slavi. On je blagosloven hleb koji domaćin prinosi Bogu i svetitelju i, kao takav, nosi snažnu simboliku zahvalnosti, zajedništva i molitve.
Na pitanje šta kolač predstavlja i šta uraditi s njegovim ostatkom posle slave, odgovorio je otac Dejan Krstić.
- Pitaju me, šta da rade sa slavskim kolačem kada ostane? Treba znati da slavski kolač nije trofej niti izložbeni predmet koji čuvamo da bi ljudi videli kako je lepo ukrašen šarama. Njegova lepota nema smisla ako ostane samo spoljašnja. On je sveti dar, blagosloven hleb koji treba da se upotrebi - objašnjava otac Dejan.
Shutterstock
Slavski kolač uvek treba pojesti i podeliti s ljudima
Kolač, naglašava on, ne služi da danima stoji u vitrini ili na polici, već da se podeli.
- Kolač se seče, deli i jede upravo da bismo kroz njega primili blagodat i blagoslov Božji i svetitelja koga slavimo. Njegova svrha nije da stoji na vitrini, na ormanu ili u kujni danima, nego da se na slavskoj trpezi podeli ukućanima i gostima.
Iako je ukrašen i lep za oko, ističe otac Dejan, njegov pravi smisao otkriva se tek kada postane hrana za dušu i telo - kada se pojede sa blagodarnošću.
- Zato ga ne treba čuvati da se ubajati, da posle ne znamo šta ćemo s njim, niti da ga pokazujemo kao dokaz naše veštine. Naprotiv, podeli ga odmah, na samom slavskom stolu. Upotrebi ono što je Bog blagoslovio. Blagoslov je darovan da se primi, a ne da se sklanja.
Otac Dejan zaključuje:
- Slavski kolač se osvećuje da bismo ga jeli i, upravo jedući ga, osvećujemo i sebe i dom u kome slavimo.
Na svakoj slavskoj trpezi ono zauzima sveto mesto — simbol je vaskrsenja, zajedništva i zahvalnosti Bogu. Evo zašto se njegovo posluženje smatra molitvom, a ne običajem.
Prema crkvenom poretku, proslavljanje sveca zaštitnika doma ne započinje trpezom, već molitvom na večernjoj službi, kada vernik sabira srce i misli u zahvalnosti Bogu i svom svetitelju.
Dok se po društvenim mrežama šire brojni „recepti“ za slavu, protojerej Srećko Zečević objašnjava šta je zaista potrebno pripremiti i zašto je to važnije od bogate trpeze.
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Obeležavanje svetitelja zaštitnika porodice kroz vekove je sačuvalo svoje mesto u životu srpskih porodica, ali su se uz molitvu, slavski kolač i sveću razvili i brojni narodni običaji koji nisu deo crkvenog učenja
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.
Liturgija, reči patrijarha Porfirija i prisustvo verskih lidera i uglednih gostiju iz zemlje i inostranstva učinili su da se porodični praznik pretvori u događaj sa širim značenjem.
Zašto ljudi vole da traže znakove u snovima, datumima i običajima, gde se nalazi granica između simbola i sujeverja i zbog čega Crkva upozorava da svetinje ne mogu biti "magijska zaštita".
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Kada je mali Vukan odlučio da pomogne čoveku kome je pomoć bila potrebna, nije ni slutio da će njegovo delo pokrenuti stari zvonik i promeniti srca svih ljudi oko njega.
Većina ga je videla bezbroj puta na ikonama, kupolama i bogoslužbenim predmetima, ali retko ko zna kako je ovaj drevni simbol postao jedno od najvažnijih znamenja pravoslavlja.