Učenik i duhovno čedo Svetog Siluana Atonskog objasnio je da patnja nije kazna, već oganj koji čisti, oblikuje i vodi ka istinskoj unutrašnjoj snazi.
Postoji jedna tiha, ali uporna kriza koja se ne vidi u statistikama: ljudi se sve teže nose sa pritiskom, a još teže sa smislom tog pritiska. Umor više nije samo telesni, već i unutrašnji; reči se brzo troše, a snaga se još brže osipa.
Kada um traži mir, a srce svetlo
U takvom stanju, čovek traži izlaz koji neće biti samo predah, nego preobražaj. Jednu takvu mogućnost, kao svetiljku u gustoj magli, nudi pouka Svetog Sofronija Saharova - ona koja ne obećava lak put, ali objašnjava zašto težak put ne mora da slomi.
Svetlo u najtamnijoj magli iskušenja
Sveti Sofronije Saharov je uvek govorio iz dubine iskustva stečenog dugom borbom, molitvom i ćutanjem. Njegove reči nemaju potrebu da budu utešne — one su pre svega tačne. U jednoj od svojih snažnih pouka, ostavio je svedočanstvo koje razbuđuje:
- Bog sve priziva. Ali ne odazivaju se svi na Njegov poziv. One koji se odazovu, Bog strogo ispituje, a stepen strogosti ovog ispitivanja srazmeran je stepenu njihove vernosti i predanosti. Oni koji vole Boga prolaze kroz mnoga i najteža iskušenja. Ovde bismo hteli da dodirnemo jedno važno pitanje o kome i sami ne znamo mnogo da kažemo. Ne nalazimo čak ni reč, ni put za objašnjenje tog predmeta - govorio je Sveti Sofronije Saharov, a onda je dao savet:
- Ako je moguće, postarajte se da nas razumete iz sledećih nepovezanih reči. Onaj ko voli Boga, prolazi kroz takva stradanja koja čovek bez duboke vere u Boga ne bi mogao da izdrži, nego bi duševno oboleo. Iz duboke vere i ljubavi rađa se velika odvažnost o kojoj govori starac Siluan, odvažnost koja spasava čoveka od duševnog rastrojstva pri susretu sa svetom zlih sila. Onome ko voli Boga poznata su ova stradanja, i bez obzira na sve što mu se dešava, on ne samo da ostaje normalan, tj. ne samo da zadržava sposobnost samosavlađivanja i sposobnost logičke i moralne samokontrole, nego ove sposobnosti postaju kod njega mnogo razvijenije i istančanije nego kod običnog čoveka.
Kako patnja oblikuje unutrašnju snagu
U ovim rečima nema lakih uteha. Ljubav prema Bogu ne štedi čoveka od udaraca, ali mu daje nešto dragocenije: sposobnost da ne izgubi sebe. Stradanje ovde nije kazna, već oganj u kome se razdvaja suvišno od suštinskog.
Sveti Sofronije jasno pokazuje da se duhovna zrelost ne prepoznaje po odsustvu bola, nego po tome šta se sa čovekom dešava dok kroz bol prolazi. Ako posle iskušenja ostaje više razboritosti, više tišine i više odgovornosti pred sopstvenom savešću - onda taj put, koliko god bio težak, nije bio uzaludan.
Čitanje Jevanđelja za 32. utorak po Duhovima
SviatlanaLaza/Shutterstock
Jevanđelje
Saborna Poslanica Svetog apostola Jakova, začalo 54 (3,1-10)
1. Braćo moja, ne budite mnogi učitelji, znajući da ćemo većma biti osuđeni, 2. Jer svi mnogo grešimo. Ako neko u reči ne greši, taj je savršen čovek, moćan je zauzdati i sve telo. 3. Gle, konjima stavljamo uzde u usta da nam se pokoravaju, i sve telo njihovo okrećemo. 4. Eto i lađe, iako su velike i silni ih vetrovi gone, okreću se malim kormilom onamo kuda hoće onaj koji upravlja. 5. Tako je i jezik mali ud, a hvali se da je veliki. Gle, malena vatra, kako velike stvari zapali!
6. I jezik je vatra, svet nepravde. Tako se i jezik nalazi među našim udima, prljajući sve telo, i paleći tok života našega, i zapaljujući se od pakla. 7. Jer svaki rod zverinja i ptica, i gmizavaca i riba, pripitomljava se i pripitomio se rodu čovečemu, 8. A jezik niko od ljudi ne može ukrotiti; to nemirno zlo, puno otrova smrtonosnoga. 9. Njime blagosiljamo Boga i Oca, i njime proklinjemo ljude stvorene po podobiju Božiju. 10. Iz istih usta izlazi blagoslov i kletva. Ne valja, braćo moja, da ovo tako biva.
Jevanđelje po Marku, začalo 50. (11,11-23)
11. I uđe Isus u Jerusalim, i u hram; i promotrivši sve, kad bi uveče, iziđe u Vitaniju sa Dvanaestoricom. 12. I sutradan kad iziđoše iz Vitanije, ogladne. 13. I videvši izdaleka smokvu s lišćem, dođe ne bi li što našao na njoj; i došavši njoj ništa ne nađe osim lišća; jer još ne beše vreme smokava. 14. I progovorivši Isus reče joj: „Od sada niko ne jeo sa tebe roda doveka!” I slušahu učenici njegovi.
15. I dođoše opet u Jerusalim: i ušavši Isus u hram, stade izgoniti one koji prodavahu i kupovahu u hramu; i ispremeta stolove onih što menjahu novce, i sedišta onih što prodavahu golubove. 16. I ne dozvoljavaše da ko pronese kakav sud kroz hram. 17. I učaše govoreći im: „Nije li pisano: ‘Dom moj nazvaće se dom molitve svima narodima? A vi načiniste od njega pećinu razbojničku‘.” 18. I čuše književnici i prvosveštenici, i tražahu kako bi ga pogubili; jer ga se bojahu; jer se sav narod veoma divljaše nauci njegovoj.
19. I kad bi uveče, iziđe izvan grada. 20. A ujutru prolazeći videše smokvu gde se osušila iz korena. 21. I opomenuvši se Petar reče mu: „Učitelju, gle, smokva što si je prokleo osušila se. 22. I odgovarajući Isus reče mu: „Imajte veru u Boga. 23. Jer zaista vam kažem: „Ako ko reče gori ovoj: ‘Digni se i baci se u more‘, a ne posumnja u srcu svom, nego uzveruje da će biti kao što govori, biće mu što god reče.”
Svetogorski starac objašnjava kako pola sata posvećenog Isusovoj molitvi može da donese radost, oslobodi od stresa i pokaže da sreća ne zavisi od spoljnog sveta.
U besedi za utorak 7. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu kao izvoru utehe i podseća da iskušenja ne mogu nadjačati srce ispunjeno verom i nadom.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenike i besrebrenike Kozmu i Damjana po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sveti apostol Akila. Katolička crkva obeležava spomendan Svetog Kamila de Lelisa, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Dobili su dar isceljenja, a za svoju pomoć nisu tražili ništa osim vere u Hrista, a njihov život ostao je primer milosrđa, služenja drugima i nepokolebljivosti uprkos progonima.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Kada život postane pretežak i izgubi se osećaj smisla, pravoslavno predanje nudi drugačije viđenje: iskušenja nisu znak napuštanja, već put koji se kasnije otkriva kao vođenje kroz veru i istrajnost.
Jedan od najuticajnijih savremenih svetogoraca i učenik Svetog Siluana Atonskog poručuje da Crkva nije zajednica bezgrešnih, već brod na kome oni koji padaju ne odustaju od Boga ni jedni od drugih.
Veliki ruski svetitelj podseća da uzrok nemira često ne dolazi iz sveta koji nas okružuje, već iz sopstvenog srca, i ostavlja pouku o putu ka unutrašnjoj tišini i duhovnoj snazi.
U besedi za utorak 7. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu kao izvoru utehe i podseća da iskušenja ne mogu nadjačati srce ispunjeno verom i nadom.
Jedan od najvećih ruskih duhovnika upozoravao je da čovek lako može da postane zarobljenik sopstvenih briga, pretpostavki i neprestanog preispitivanja, a izlaz je video u jednostavnom životu sa Bogom.
Devojčica sa porodicom otkriva da se najlepši dar za veliki praznik svetih apostola Petra i Pavla ne krije u stvarima, već u ljubavi, dobroti i malim delima učinjenim od srca.
Neočekivani susret na ulici postao je povod da iguman Manastira Podmaine progovori o iskušenjima, veri i načinu na koji hrišćanin treba da odgovori na neprijatnosti.
Na praznik Rođenja Svetog Jovana Krstitelja vernici pletu venčiće od ivanjskog cveća. Saznajte šta oni simbolizuju u pravoslavnoj tradiciji i zašto ih Crkva smatra lepim izrazom narodne pobožnosti.
Nevini mališani, žrtve ustaških logora smrti u Jastrebarskom i Sisku, upisani su u diptih svetih Srpske pravoslavne crkve, kao svedoci vere, stradanja i istine.
Potomci Aronovih sinova vekovima čuvaju drevnu tradiciju, imaju posebne počasti u bogoslužbenom životu judaizma, ali i stroga pravila koja ih razlikuju od drugih vernika.
U besedi za ponedeljak 7. sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički poziva hrišćane da na gnev, nerazumevanje i neprijateljstvo odgovore delima ljubavi, jer se čovek najlakše pridobija dobrotom.