ZAŠTO JE NEOPHODNO TRAŽITI OPROŠTAJ ČIM SE URADI NEŠTO LOŠE! Starac Josif otkrio do čega može dovesti odlaganje
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
Mnogi vernici suočavaju se s osećajem da njihove molitve ostaju neuslišene uprkos trudu, suzama i usrdnosti.
U pravoslavnoj tradiciji molitva zauzima centralno mesto u životu vernika. Ona nije samo izgovaranje reči ili ponavljanje naučenih obrazaca, već živi susret čoveka sa Bogom, razgovor koji proizlazi iz dubine srca i vere.
Kroz molitvu, vernik izražava zahvalnost, traži oproštaj, ali i pronalazi utehu, snagu i smisao u svakodnevnim iskušenjima.
Bilo da je izgovorena u tišini doma, u hramu ili u trenucima lične borbe, ona predstavlja most između čoveka i Božanske ljubavi. U pravoslavlju se posebno naglašava da molitva nije obaveza koja se izvršava radi forme, već čin iskrene vere i poverenja. Njena snaga ne leži u dužini ili učestalosti, već u pažnji, smirenju i istinskoj usmerenosti ka Bogu.
Ipak, mnogi vernici suočavaju se s osećajem da njihove molitve ostaju neuslišene. Uprkos trudu, suzama i usrdnosti, odgovori izostaju ili dolaze na način koji nije očekivan. Ovakva iskustva neretko dovode do sumnje i preispitivanja - da li se mole na pravi način, da li su dostojni ili je njihova vera nedovoljna.
Duhovni oci ukazuju da molitva nije sredstvo za brzo ispunjenje želja, već put preobražaja čoveka. Ona traži unutrašnju promenu, pokajanje, ali i odnos prema drugima. Ukoliko u srcu postoji gordost, ravnodušnost ili nedostatak ljubavi prema bližnjima, molitva može ostati bez ploda.
Takođe, važno je da vernik razume reči koje izgovara i da umom prati ono što govori jer samo tada molitva postaje svesni dijalog, a ne prazna forma.
Upravo na tu dubinu i odgovornost molitve ukazivao je i Prepodobni Josif Isihasta, čije reči i danas snažno odjekuju među vernicima:
- Ako kažeš da je tvoj greh mali, ništa strašno, onda ni tvoja mala molitva ne dopire do Boga - ništa strašno. Imaj ljubav prema svima i pazi da nekoga nečim ne ogorčiš ili mu naudiš jer će u vreme molitve tuga tvoga brata postati prepreka. U svim molitvama neka um prati i razume ono o čemu se moliš i šta govoriš. Jer ako ti ne razumeš šta govoriš, kako ćete se dogovoriti sa Bogom da ti podari ono što tražiš? Bog nije samo nekakva formalnost, on je, pre svega, ličnost - razgovaraj s njim, zavoli ga!
Sveti oci često su podsećali da pad sam po sebi ne određuje put čoveka, već odnos prema tom padu.
Pravoslavno predanje uči da se odnos sa Bogom ne stvara naglo niti samo spoljašnjim pravilima, već promenom srca i načina života.
Pomenuti na liturgiji nekoga ko nema nikoga da ga se seti - to je čin istinske milosti.
Svakodnevni nemir i neispunjene želje često nas zbunjuju, ali pouka blaženopočivšeg patrijarha govori kako čekanje može biti put ka većim blagoslovima.
Gospod i pre nego što ga zamolimo sve čuje i sve zna, opominjao je starac Ilija.
Vernici ne bi trebalo svetiteljima da se obraćaju kao nekome ko ispunjava prolazne želje, već kao nebeskim zastupnicima pred Gospodom.
Crkva uči da Gospod nije dužan da ispuni svaku ljudsku želju, već da čoveku daruje ono što je za njegovo spasenje.
Pravoslavno predanje podseća da Bog uvek čuje molitvu, ali da odgovor ne dolazi uvek onako kako čovek očekuje.
Ono što je važno jeste da hrišćanin ne zaboravi Boga onda kada mu je dobro, niti da se udalji od molitve čim oseti da je nastupio mir.
Ad i pakao nisu sinonimi.
Tumačeći drevno proročanstvo proroka Isaije, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o Hristu koji je došao iz Davidovog roda i otkriva zašto je Njegovo božanstvo ostalo skriveno pod ljudskom prirodom, čak i pred onima koji su Mu bili najbliži.
Reči ruskog duhovnika ne govore o odricanju od lekarske pomoći, već o promeni koja mora da počne od samog čoveka, uz molitvu i spremnost da se napusti ono što dušu sve dublje vezuje za greh.
Predanje o ovoj ikoni vezano je za kneza Avgara iz Edese, koji je, teško oboleo od gube, čuo za Hrista i njegova čudesna isceljenja.
Pravoslavno predanje majčinstvo ne posmatra samo kao životnu ulogu, već kao veliku odgovornost pred Bogom.
Dok savremeni čovek starost često posmatra kao period gubitka, slabosti i povlačenja iz života, otac Andrej Tkačov ukazuje na njenu dublju svrhu.
Ovaj veliki hrišćanski praznik predstavlja uspomenu na smrt (uspenje) Bogorodice i dan kada se ona uznela na nebo.
Na Veliku Gospojinu u Derventi proslavljena je hramovna slava Sabornog hrama i slava grada, a mitropolit zvorničko-tuzlanski govorio je o stradanju, odbrani naroda i značaju molitve za upokojene.
Iako ga je život odveo daleko od rodnog kraja, meštani svedoče da ga velika crkvena služba nikada nije udaljila od ljudi i mesta iz kojeg je potekao, kojem se rado vraćao i koje je nosio u srcu do kraja života.
Pržena pastrmka puni se smesom od tucanih oraha, prezle, peršuna, belog luka i limuna, a priprema je sasvim jednostavna.