JEZIVA ISTINA – SRPSKA DECA IZGLADNJIVANA PA UBIJANA: Crkva se danas molitveno seća nevinih duša iz Jastrebarskog i Siska koje su postale sveci našeg vremena
Srpska pravoslavna crkva 13. jula proslavlja Svete novomučenike jastrebarske i sisačke, a jeromonah Pamfil (Osokin) u potresnom autorskom tekstu koji prenosimo u celosti daje dramatičan osvrt na stradanja koja su mnogi zaboravili.
Među novomučenicima Srpske pravoslavne crkve posebno mesto zauzimaju sveta deca Jastrebarska i Siska – hiljade nevinih duša koje su mučenički postradale tokom Drugog svetskog rata. Njihov podvig postao je svedočanstvo vere i mučeništva celog jednog naroda, a njihova nevina krv, prolivena u koncentracionim logorima Nezavisne Države Hrvatske (NDH), osvetila je zemlju koja je postala njihova Golgota. Sada stoje pred Prestolom Božjim, podsećajući svet na trijumf istine i krotost Hristovu čak i u ponoru ljudske okrutnosti.
Dečji koncentracioni logori u NDH
U aprilu 1941. godine, nakon okupacije Jugoslavije, na delu njene teritorije stvorena je marionetska Nezavisna Država Hrvatska pod vlašću ustaša, fašističkog režima Ante Pavelića. Od prvih meseci svog postojanja, ova država je legalizovala represije protiv pravoslavne crkve i Srba na zakonodavnom nivou. Tako je već u aprilu stvoren zakon kojim se reguliše stvaranje narodnih sudova koji su se sastojali od tri osobe. Takve „trojke“ mogle su da izriču smrtne kazne svima osumnjičenima za izdaju.
Wikipedia
Dečji logori u NDH
Već 23. jula 1941. godine usvojen je zakon o obaveznoj registraciji Srba, a potom im je ograničeno kretanje. Dana 3. maja 1941. godine usvojen je zakon o prelasku iz jedne vere u drugu, prema kojem je naziv Srpska pravoslavna vera (Crkva) zakonodavno ukinut. U junu je uvedena zabrana upotrebe ćiriličnog pisma i zatvorene su sve srpske škole.
U NDH je osnovano nekoliko desetina koncentracionih i logora smrti, od kojih su mnogi imali posebna odeljenja za decu u svojim kompleksima (Stara Gradiška, Jasenovac, Loborgrad, Gornja Rijeka). Često su deca bila nasilno odvajana od majki da bi bila smeštena u odvojene logore. Otpor je završavan smrću oboje. Jedna devojčica među preživelom decom se prisetila majčinog blagoslova, koji joj je pomogao da preživi:
„Pred mnom su bili trenuci razdvojenosti od majke i njene poruke: ‘Neka te Sveta Petka čuva.’ Mislim da je to bio dan našeg večnog razdvajanja…“
Jastrebarsko – logor bez odraslih
Posebnost logora Jastrebarsko bila je u tome što u njegovim tamnicama nije bilo odraslih; bio je stvoren isključivo za decu.
Logor Sisak se sastojao od dva logora, a Sisak II je takođe bio predviđen samo za decu. Tokom nekoliko meseci postojanja ovih logora (od juna do oktobra i od avgusta do decembra 1942. godine), u njima je umrlo oko dve hiljade dece.
Wikipedia
Crkvene himne u čast stradale dece
Sveta Crkva u svojim himnama slavi podvig dece koja su stradala:
„Imajući slobodu pred Hristom, o slavni mučenici Jastrebarski i Sisački, mučenici koje svi pamte i širom ove zemlje, dostojna dečica koja ste za veru postradala, molite se za nas koji slavimo vašu uspomenu!“
Masovno čedomorstvo uporedivo sa Vitlejemom
Po svojoj surovosti, masovni genocid nad decom u logorima Jastrebarsko i Sisak može se uporediti samo sa prvim masovnim mučeništvom za Hrista u drevnoj Judeji, kada je 14.000 odojčadi mlađe od dve godine otrgnuto od majki i brutalno ubijeno u Vitlejemu.
Prema rečima srpskog istoričara Ognjena Karanovića, u logorima NDH tokom rata ubijeno je više od 74.000 dece oba pola mlađe od 14 godina, uglavnom srpskog pravoslavnog porekla. Ovo je najveće masovno čedomorstvo u novije vreme, ne računajući abortuse.
I kao što su vitlejemska odojčad, poginula od Irodovog mača, postala ne samo mučenici nego i zastupnici za svu decu, tako i srpska deca, proslavljena Crkvom, sada stoje pred Bogom kao branitelji života i zastupnici za one čiji se glasovi nisu čuli na zemlji.
Wikipedia
Časna sestra u logoru Jastrebarsko
Jezivi uslovi u Jastrebarskom
Logor Jastrebarsko je zvanično nazvan „Sklonište za decu izbeglice“. Jedan od zadataka ovog logora bio je da prikuplja decu iz drugih logora i vaspitava ih u ustaškom duhu, po uzoru na janičare. Deca su bila podeljena u nekoliko kategorija; starija su bila primorana da nose uniformu sa slovom U (ustaša), uče istoriju i mole se na katolički način.
Deo logora za najmanju decu i odojčad, uglavnom ženskog pola, nalazio se u donjim sobama dvorca plemićke porodice Erdedi. Tu su se dogodili najstrašniji zločini i brutalna ubistva srpske dece. Logor je bio pod nadzorom katoličkih časnih sestara iz kongregacije Reda Svetog Vinka de Paula.
Časne sestre, koje su trebale da brinu o deci, bile su okrutne, a neke su delovale kao mučitelji. Zagrebačke novine „Vjesnik“ 26. decembra 1945. godine pišu:
„Deca su bila osuđena na sigurnu smrt. Loše obučena i slaba, izgledala su kao žive senke i skeleti. Bila su podvrgnuta svim vrstama mučenja. Ako bi neko od dece pronašao koru hleba ili ‘ukrao’ jabuku, najčešće bi bio pretučen do smrti. Oni koji su pokušali da pobegnu, ubijani su. Deca su umirala...“
Deca su spavala na betonskim podovima, lišena hrane, vode i osnovne higijene. Tukli su ih štapovima umočenim u slanu vodu kako bi im se nanosila dvostruka patnja.
Wikipedia
Časne sestre iz Hokbara
Beležnica smrti grobara Ilovara
Katoličko sveštenstvo nije dozvolilo da deca pravoslavnih Srba budu sahranjena na groblju, pa su polagani u masovne grobnice na livadi van groblja. Najpotresniji dokument je beležnica lokalnog grobara Franje Ilovara, koji je po naređenju logora sahranjivao decu i vodio dnevnik o tome, primajući novac za svoj rad. Račune je overavala časna sestra Gaudiće, kasnije prepoznata kao ratni zločinac.
Na prvoj stranici Ilovarove beležnice stoji da je 22. jula 1942. sahranio 107 dece. Tela su bila spakovana u kutije i sanduke, koje su silom zatvarane da bi što više tela stalo. Slede računi i potvrde:
„Primljeno na račun kopanja grobova 10.000 kuna za sto sahranjene dece.“
„Račun za sahranu – 243 dece ž i 150 m – 36.450 kuna.“
Logor Sisak – smrtonosni eksperimenti
Drugi logor u Sisku imao je zvanični naziv „Tranzitna kuća za izbeglice“. Dr Velimir Deželić, zaposlenik Hrvatskog crvenog krsta, svedočio je pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih saradnika da je Sisak bio najstrašniji logor:
„Deca oduzeta od majki dovođena su u Azil, a zatim zaključavana u sobe zaražene tifusom i drugim bolestima. Ostavljana su bez hrane i vode dok ne umru.“
Wikipedia
Dete sa brojem umire u logoru Sisak, leto 1942.
Deca su držana u negrejanim sobama, gladovana i podvrgnuta medicinskim eksperimentima. Rezultati obdukcija pokazali su da su neka deca trovana kaustičnom sodom koja im je dodavana u hranu. Preživela zatočenica Smilja Timša sećala se da je neka supstanca mazana blizu dečjih usta, pa su umirala od žeđi. Nadzornik logora, lekar Antun Nađer, masovno je ubijao decu otrovnim injekcijama.
Deca bez imena, ali sa imenom Hristovim
U logorima je bilo zabranjeno davati deci imena; nosila su samo brojeve. Međutim, ime Hristovo bilo je ispisano na njihovim svetlim dušama:
„Posle toga pogledah, i gle, veliko mnoštvo koje niko nije mogao izbrojati, iz svakog naroda i plemena i jezika, stojeći pred prestolom i pred Jagnjetom, obučeni u bele haljine, s palminim granama u rukama svojim... To su oni koji dođoše iz velike nevolje; i opraše haljine svoje i ubeliše ih u krvi Jagnjetovoj.“ (Otkr. 7, 9.14)
Foto: preuzeto sa spc.rs
Ikona Svetih novomučenika jastrebarskih i sisačkih
Kanonizacija dece mučenika
Dečiji mučenici poštovani su odmah posle rata, ali je crkveno razumevanje njihovog podviga došlo tek u drugoj deceniji 21. veka. Pokret za njihovu kanonizaciju izazvao je negativne reakcije hrvatskog episkopata i Katoličke crkve, koja je kanonizovala Alojzija Stepinca, duhovnog inspiratora NDH.
Uprkos pokušajima da se zatru tragovi tragedije, Crkva je obnovila istorijsku pravdu. Pod vođstvom vladike Gerasima (Popovića), Gornjokarlovačka eparhija prikupila je obilje istorijskog materijala o „strašnom i neviđenom mučenju nevine dece u logoru Jastrebarsko“.
U profašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) na delu je bio ustaški genocid nad Srbima, progon i uništavanje svega što pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Sveti Dositej je nedugo po dolasku za mitropolita zagrebačkog osnovao monašku svetu porodicu 1936. godine, što je još jedan dokaz da je naša Crkva monaholjubiva i manastiroljubiva.
U knjizi “Istočni papizam”, istoričar Diogenis Valavanidis objavljuje faksimil dokumenta koji ukazuje na to da kanonizacija patrijarha Jeremija I, koji je pre pola veka ukinuo Pećku patrijaršiju, šalje ozbiljnu opomenu Beogradskoj patrijaršiji.
Na nedavno održanom zasedanju Svetog arhijerejskog Sabora, arhijereji su, pored razgovora o savremenim izazovima, odlučili da u lik svetih budu pribrojani verni hrišćani iz naroda – jerarsi, sveštenici, monasi i mučenici koji su životom i stradanjem ostavili neizbrisiv trag.
Rođen na Blagovesti, praznik na koji se i upokojio, ovaj duhovni gorostas proveo je ceo život između progonstva, molitve i borbe za istinu. Zbog svojih stavova bio je sklanjan, saslušavan i tiho gonjen – a danas ga narod slavi kao sveca koji i dalje menja ljudske sudbine.
U temišvarskoj Sabornoj crkvi, uz molitve hiljada vernika i prisustvo arhijereja iz Srbije i Rumunije, svečano je proslavljen novi svetitelj čiji je kult godinama živeo u narodu — a sada je zauzeo mesto među svetima Crkve.
Na današnji dan, 911. godine, za vreme cara Lava Mudrog, Bogorodica se tokom službe javila okupljenom narodu na molitvi u Bogorodičinoj crkvi u Carigradu.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Obnovljena, svojevrsni je kulturni centar Prizrena koji u rekonstruisanom i adaptiranom atrijumu okuplja malobrojne Srbe iz Prizrena i mnoge raseljene Prizrence na dan slave grada, kao i mnoge hodočasnike carskog Prizrena.
Na današnji dan, 911. godine, za vreme cara Lava Mudrog, Bogorodica se tokom službe javila okupljenom narodu na molitvi u Bogorodičinoj crkvi u Carigradu.
Od Subota duša u Grčkoj, Roditeljskih subota u Rusiji, do Zadušnica u Srbiji – običaji pokazuju kako molitva i dobročinstvo povezuju žive i one koji su prešli u večnost.
Na današnji dan sećamo se osvećenja Jerusalimskog hrama Vaskrsenja – svetinje nad svetinjama. Mesto Hristovog raspeća i Vaskrsenja postalo je srce hrišćanskog sveta.
U vremenima tuge, klevete i unutrašnjih borbi, ne traži snagu u sebi, već u Gospodu. Jer kako reče otac Mihailo – „trpi i istrpi, ali najviše se čuvaj očajanja.“
Nedavni primer iz Amerike pokreće pitanje koje mnogi vernici smatraju nemogućim: kako ostati veran Hristovom učenju i Svetim kanonima u vremenu duhovne dekadencije i relativizacije vere?
Dokumentarac otkriva neprolazni kosovski zavet, borbu naroda i svetinja, i višegodišnji rad humanitarne organizacije "Svi za Kosmet", koja menja živote ljudi i čuva srpsku duhovnost.
Ova tradicionalna pita sa mesom i sušenom ovčetinom krasila je nedeljne trpeze u planinskim domaćinstvima, šireći miris koji budi uspomene i donosi osećaj zajedništva.
Ovaj pojam označava naizmenično pevanje koje možda ne prepoznajete, a nosi duboku teološku poruku i stvara jedinstven liturgijski dijalog između hora, anđela i vernika.