Prema njegovim rečima, pogrešno obeležavanje slave može dovesti do gubitka njenog pravog smisla.
Sutra je Sveti Nikola, najveća slava po broju svečara u Srbiji.
O tome, zašto je Sveti Nikola toliko poštovan u srpskom narodu, objasnio je teolog Nebojša Lazić i u čemu domaćini nikako ne smeju da pogreše.
On je podsetio da je slavljenje Svetog Nikole pada u vreme Božićnog posta i naglasio da oni vernici, koji ga slave kao mrsnu slavu, a ima ih, mnogo greše.
- Patrijarh Pavle je to lepo objasnio – Sveti Nikola je neko ko je čitav život proveo u postu, molitvi i podvigu. Slaviti ga na drugačiji način bila bi uvreda za svetitelja. Takvo slavljenje ne izražava zahvalnost Bogu i nebeskom zaštitniku, već često predstavlja želju da se pokaže sopstvena imućnost i raskoš, kroz razne đakonije. U tome nije suština slave - naglasio je on za emisiji Uranak na K1.
Tanjug Dusan Anicic
Sveti Nikola mora biti posna slava
Prema njegovim rečima, pogrešno obeležavanje slave može dovesti do gubitka njenog pravog smisla.
- Bolje je ne slaviti slavu nego je slaviti pogrešno ili je pretvoriti u pijanku - dodaje Lazić.
Teolog posebno ukazuje na to da slava ne mora da bude raskošna da bi bila dostojanstvena.
- Bolje je slaviti u skladu sa svojim mogućnostima. Jasno je da ljudi danas često nemaju velike materijalne mogućnosti. Slava može biti mnogo skromnija, a da se zadrži njena suština - objašnjava.
On podseća i na jednu čestu pojavu tokom slavskih dana – bacanje hrane.
- Većina hrane koja se spremi za slavu nažalost se baci. Verujem da bi Sveti Nikola tu hranu spakovao i dao ljudima kojima je potrebna – komšijama, siromašnima, onima u nevolji. To je savet i domaćinima: da upravo na taj način proslave svog svetitelja zaštitnika - rekao je teolog.
Arhiepiskop Mirlikijski nije samo zaštitnik siromašnih i siročadi, već i svetitelj sa pričom ispunjenom izazovima, žrtvom i pobedama za svoj narod. Protojerej Goran Kovačević otkriva zašto ovog svetitelja poštuju i oni koji ne priznaju svece.
U besedi posle liturgije u drevnom hramu Svetog Nikolaja Mirlikijskog u Rijeci, poglavar Srpske pravoslavne crkve istakao je da je vera osnova svakog života, naglasivši težinu hrišćanskog poziva i snagu krsta u životu svakog pravoslavnog hrišćanina.
U besedi nakon bogosluženja, iguman Arsenije pozvao je vernike da decu uče o istinskom značaju darivanja i da se oslobode obmana savremenog doba oličenih u simbolu Deda Mraza, ističući Svetog Nikolu kao uzor milosrđa i zajedništva.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Evtiha po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Čudo Svetog arhangela Mihaila u Kolosima. Katolička crkva obeležava 23. nedelju kroz godinu, dok je u jevrejskom kalendaru 24. elul, a muslimani nemaju veliki islamski praznik.
Broj 13 u pojedinim predanjima povezuje se sa Tajnom večerom, na kojoj je, prema hrišćanskom predanju, bilo 13 učesnika, dok se petak dovodi u vezu sa danom Hristovog stradanja.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Na prazničnoj liturgiji, starešina Sabornog hrama govorio je o svetosti, krsnoj slavi i veri koja ne staje na običajima, već traži ličnu promenu, odgovornost i život u istini.
Najčešća krsna slava u srpskim zemljama nosi dublju poruku od porodičnog okupljanja: zašto je liturgija središte praznika, kako Crkva gleda na dan upokojenja svetih i gde je granica između običaja i vere.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.