Nekada simbol topline bakine kuhinje, danas duhovna gozba i u dane posta – sa suvim voćem, orasima i medom, sutlijaš ostaje poslastica koja spaja prošlost i sadašnjost, podsećajući nas na lepotu jednostavnih darova.
Postoje ukusi koji odolevaju vremenu, koji nas, i kada zatvorimo oči, vode u detinjstvo, u mirisnu bakinu kuhinju, gde su toplina i ljubav bile glavni sastojci svake poslastice. Među njima je i sutlijaš – jednostavan, a bogat, mirisan dar od pirinča i topline doma.
Nekada je bio nezaobilazan deo porodičnih okupljanja, dok se lagano hladio u emajliranim tanjirima na prozorskoj dasci. Njegov recept se prenosio s kolena na koleno, a svaka domaćica imala je svoju tajnu koja ga je činila posebnim. I danas, u ubrzanom vremenu kada se brzo živi i još brže jede, sutlijaš ostaje simbol usporenog trenutka, onog kada se život meri kašikom i sladi se uspomenama.
U danima kada postimo na vodi, mnogi pomisle da moraju odustati od ove poslastice, ali manastirska kuhinja nam pokazuje da je i u postu moguće uživati u punini ukusa. Monasi su od davnina nalazili načine da, koristeći samo darove prirode, stvore neodoljive đakonije koje hrane dušu i telo. Tako i sutlijaš može postati prava duhovna gozba kada mu dodamo suvo voće i orahe, zasladimo ga medom i blagodatno prinesemo na trpezu.
Pirinač kuvati u blago posoljenoj vodi dok ne omekša do pola. Dodati dobro oprano i sortirano suvo grožđe, suve kajsije isečene na trakice, urme isečene na trakice, očišćene od koštica i seckane suve šljive. Na kraju ubaciti pečene (bez ulja) mlevene orahe. Nastaviti kuvanje pod poklopcem dok sastojci ne omekšaju i sjedine se. Kada je sutlijaš gotov, dodati med, promešati i ostaviti da odstoji nekoliko minuta. Dekorisati po želji.
Ovaj sutlijaš nije samo posna poslastica, već podsećanje na snagu jednostavnosti. Dok ga jedemo, setimo se svih onih koji su ga sa ljubavlju pripremali pre nas i pomolimo se s blagodarnošću za svaki zalogaj koji nam je darovan.
Kroz kratka, precizna pitanja i odgovore, ova pouka razotkriva naše slabosti, navike i zablude, ali i pokazuje put ka unutrašnjoj snazi, miru i istinskoj veri, kakva se retko prepoznaje u svakodnevici.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
Pogođeni Novi Pazar, Tutin i Sjenica - nestali prilozi vernika, a tragovi upućuju na pažljivo isplanirane akcije dok policija pokušava da razotkrije ko stoji iza svega.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Francuska časna sestra povređena na Brdu Sion, reagovale vlasti i međunarodne institucije; upozorenja na rastuću netrpeljivost i nove tenzije u Jerusalimu dodatno pojačavaju zabrinutost javnosti.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Kada tipik nalaže post na vodi, ajvar se obično izostavlja sa trpeze jer se sprema sa uljem. Ipak, u monaškoj kuhinji postoji jednostavna varijanta „na vodi“ koja čuva puni ukus pečene paprike i poštuje pravila posta.
Od krompira, brašna i malo tofua dobija se toplo jelo koje se lako priprema, poštuje pravila uzdržanja i donosi prijatan ukus čak i kada je izbor namirnica sveden na minimum.
Desert iz hercegovačkog kraja nastaje spajanjem voćnog namaza, brašna i vode, zatim se kratko peče i preliva toplim šećernim sirupom, čime dobija prepoznatljivu tamnu aromu.
U Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja služena zaupokojena liturgija za Jovana Kneževića, uz prisustvo mitropolita Joanikija i brojnih vernika; emotivni oproštaj nastavljen molitvom i ispraćajem ka manastiru Kosijerevo.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.