Na sunčanoj Palma de Majorki, omiljenoj destinaciji mnogih Srba, okupljaju se i oni koji traže više od odmora - pravoslavni vernici sa svih strana sveta nalaze duhovni mir u parohiji Svetog arhangela Mihaila.
Na obalama Sredozemlja, među palmama i plavetnilom, raste jedna duhovna oaza — parohija Svetog arhangela Mihaila Srpske pravoslavne crkve u Palmi de Majorki. Dok milioni turista svake godine dolaze na ovo ostrvo u potrazi za odmorom i lepotom prirode, sve veći broj pravoslavnih vernika pronalazi ovde ono najdragocenije — utehu u veri i dom molitve.
U petu nedelju Velikog posta, posvećenu velikoj pokajnici i svetiteljki Mariji Egipćanki, ovo letovalište omiljeno i među Srbima obasjano je još jednom svetlošću istine — jer je upravo te nedelje vladika Justin, episkop pariski i zapadnoevropski, služio svetu liturgiju u parohiji Svetog arhangela Mihaila, okupljajući vernike iz svih krajeva sveta.
U duhu prazničnog sabranja i molitve, vladika Justin odlikovao je dugogodišnjeg paroha, oca Mikela Ortegu, činom protosinđela — čime je još jednom potvrđena odanost i predanost čoveka koji već više od dve decenije s ljubavlju i verom vodi ovu zajednicu kroz izazove i radosti duhovnog života.
Parohija je osnovana 2000. godine, kada je u Hostalu Major, u mestu Kalo San Vinćens, osveštana prva pravoslavna kapela na ostrvu. Tada su se desetine vernika, sa suzama u očima, sabrale oko oltara, svesne da prisustvuju početku nečega svetog.
– Ovim činom trebalo je da ova kapela, koja je pod jurisdikcijom Srpske patrijaršije, dobije zvaničan status – govorio je tada otac Mikel, nadajući se pristupačnijem prostoru koji će jednoga dana postati pravi hram — dom Božiji na ovom španskom ostrvu.
Danas, više od dve decenije kasnije, parohija je postala duhovno središte zajednice koju čine Srbi, Rusi, Rumuni, Bugari, Moldavci i mnogi drugi pravoslavni vernici — kako stalni stanovnici, tako i oni koji ovde dolaze privremeno, bilo zbog posla, bilo zbog odmora. Na Majorki danas živi više od 15.000 pravoslavnih vernika, a njihov broj neprestano raste. Kapela u Palmi de Majorki postala je mesto molitve, krštenja, venčanja, ispovesti i liturgija — mesto susreta sa Bogom.
I dok se zlatne plaže Majorke pune smehom i šapatom turista, u tišini pravoslavne kapele odzvanja drevna pesma: „Pomiluj me, Bože, po velikoj milosti svojoj...“ — jer duhovni život ne zna za granice, ne poznaje strane jezike ni nacije, već okuplja sve koji traže Istinu.
Parohija Svetog arhangela Mihaila nije samo crkva — to je živa zajednica. To je most koji spaja Istok i Zapad, more i nebo, zemaljsko i nebesko. A liturgija vladike Justina, služena baš u srcu ove popularne destinacije, potvrđuje ono što verni već odavno znaju — da pravoslavlje, i na najudaljenijim mestima, nosi plamen svetlosti Hristove ljubavi.
U atmosferi molitve i jedinstva, episkop pariski i zapadnoevropski služio je liturgiju u parohiji Svetog Dimitrija, donoseći vernicima duhovnu utehu i snagu daleko od otadžbine.
U Svetom pismu apostol Pavle kaže da onaj koji služi, treba od te službe da živi, onaj koji služi žrtveniku da sa žrtvenika deli, a onaj ko propoveda Jevanđenje treba od toga da živi. Prema tome, sasvim je jasno da svešteniku izvor prihoda treba da bude njegova služba, kaže otac Aleksandar.
U duhovnom utočištu Srba iz parohije štutgardske, mitropolit Grigorije je u besedi pozivao vernike da postanu „hleb Božiji“ – simbol ljubavi i služenja
U pravno-bogoslovskoj analizi grčki mitropolit objašnjava zašto, prema učenju Pravoslavne crkve, zahtev za brisanje iz Knjige krštenih nije prihvatljiv.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Episkop Justin je služio liturgiju u novoosnovanoj parohiji, koja je tom prilikom obeležila svoju prvu slavu, uz radost parohijana zbog mogućnosti da na ovaj način očuvaju pravoslavnu tradiciju u rasejanju.
Od prvih zajednica iz vremena Habzburške monarhije do današnjih hramova i desetina hiljada vernika - priča o usponu Pravoslavne crkve u zemlji u kojoj skoro svaka porodica iz Srbije ima nekoga svog.
Jerej Srpske pracvoslavne crkve govori kako se od nekoliko porodica u Madridu stiglo do stotina vernika, zašto Španci ostaju do kraja pravoslavne liturgije i kako izgleda vera daleko od kuće.
Donatorsko veče parohije Svetih Ćirila i Metodija pretvorilo se u svedočanstvo vere, nade i plana koji bi uskoro mogao da dovede do kupovine prvog pravoslavnog hrama u Konektikatu.
Postavka podseća na značaj manastira Visoki Dečani, Gračanice, Pećke patrijaršije i Crkve Bogorodice Ljeviške, koji vekovima čuvaju tragove vere, kulture i istorije srpskog naroda.
Eparhija raško-prizrenska navodi da aktivnosti kod svetinje nisu prethodno najavljene Crkvi i upozorava da obim radova prevazilazi uobičajeno održavanje puta.
Služeći liturgiju u hramu Svetog Atinogena, patrijarh srpski Porfirije poručio je da je snaga onih koji su se borili pre vek i po proisticala iz vere i spremnosti na žrtvu.
Početak radova blagoslovio je mitropolit mileševski Atanasije, a novi gradski prostor podsetiće buduće generacije na patrijarha Varnavu Rosića, rođenog Pljevljaka koji je predvodio SPC u burnim istorijskim vremenima.
U porti manastira, nakon svete arhijerejske liturgije episkopa Teodosija, održan je program posvećen srpskoj kulturi i tradiciji, a umetnici su pesmom podsetili na duhovno nasleđe Kosova i Metohije.
Episkopa raško-prizrenskog Teodosija u drevnoj zadužbini cara Dušana dočekali su iguman Mihailo sa bratstvom i vernim narodom, nakon čega je počela sveta arhijerejska liturgija.
U vremenu kada se brak često posmatra kroz prolazna osećanja ili spoljašnje okolnosti, pravoslavna vera podseća da je njegova snaga u zavetu koji se daje pred Bogom.