U vremenu kada mnogi žeđ gase prolaznim stvarima, poglavar Srpske pravoslavne crkve poziva: ostavimo krčage i dođimo na izvor večnosti.
U Hramu Svetog Save, na Nedelju Samarjanke – praznik kada Crkva pravoslavna liturgijski priziva susret žene sa Izvorom života, Gospodom Isusom Hristom – odjeknule su reči patrijarha srpskog Porfirija. Bila je to beseda u kojoj su se spojili drevno i savremeno, pustinjski izvor i savremeni nemir, greh i nada, reč i tišina, grešnica i Bog.
Govoreći o susretu Gospoda sa ženom Samarjankom, patrijarh Porfirije je osvetlio dubine duše svakog čoveka koji traži istinu, a često ni sam ne zna gde da je pronađe.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Patrijarh porfirije sa arhijerejima Srpske pravoslavne crkve u hramu Svetog Save
– Imamo jednu dramatičnu sliku... Žena dolazi po vodu, a nalazi Boga koji nudi večnost. Razgovor koji je u ono vreme bio sablažnjiv – između muškarca i žene, između Judejca i Samarjanke – danas postaje arhetipski dijalog svake duše sa Spasiteljem – kazao je patrijarh Porfirije.
U Samarjanki Crkva prepoznaje ikonu palog čoveka, ali i čoveka koji, uprkos svemu, traži, luta, pita... i kada naiđe na Ljubav – ostavlja krčag. Jer, šta je krčag pred puninom koja u duši počinje da klija kao voda živa?
Foto: preuzeto sa spc.rs
Vernici u hramu Svetog Save
Patrijarh je podsetio da je razgovor Gospoda i žene vođen kraj izvora praoca Jakova – mesta gde su se nekada mirila zavađena plemena Izrailjeva. Taj izvor, koji su tada ljudi cenili kao fizički dragocen u surovim pustinjskim krajevima, nosi i duhovnu simboliku pomirenja i obnove. U tom kontekstu, poruka postaje svevremena: Bog dolazi ne da sudi, već da nahrani, napoji, obnovi i pomiri.
– Gospod vidi u ženi Samarjanki žeđ za čistotom, lepotom, smislom i spasenjem... Ne kori je, ne sudi joj, već je vodi, nenametljivo, u susret sa sobom kao Vodom živom – rekao je patrijarh, naglašavajući da i mi danas, u svojim ličnim pustinjama, imamo isti poziv – da se napojimo na Izvoru.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Patrijarh Porfirije
U njegovim rečima nije bilo ni trunke moralizovanja. Naprotiv, patrijarh Porfirije je pokazao put: dijalog, susret, ljubav. I kada je Gospod zatražio od žene da dovede muža, iako je znao za njen život pun rana i pogrešnih izbora, On nije izrekao presudu, već je pohvalio njenu iskrenost:
– Dobro kažeš...
Taj trenutak, kazao je patrijarh, osvetljava najveću istinu: Gospod ne dolazi da ponizi, već da podigne. Ne da oduzme, već da daruje. Ne da postidi, već da obogati smislom i ljubavlju.
Samarjanka, koja je došla po vodu u najgorem satu dana da izbegne osudu drugih, odlazi sa bunara kao prva misionarka. Bez velikih reči, bez teoloških obrazlaganja – ona poziva druge govoreći:
– Dođite da vidite Čoveka koji mi reče sve što učinih!
Foto: preuzeto sa spc.rs
Arhijereji Srpske pravoslavne crkve
Tako, iz susreta sa Istinom, rađa se svedočanstvo.
– Ako hoćemo spasenje, večnost i smisao da pronađemo u bilo čemu što je od ovoga sveta, što može imati možda nekakvu vrednost i snagu i može nahraniti neke naše potrebe – toga zaista ima mnogo – pre ili kasnije ipak ogladnećemo i ožednećemo ukoliko ne dođemo do istinskog i pravog, čistog, neiscrpnog, večnog Izvora, Izvora života koji se zove Isus Hristos i ako se ne budemo Njim hranili – казао је патријарх и додао:
– Ako sve drugo imamo, a nemamo Hrista, sve će se pretvoriti u prah. Ako Njega imamo – imamo sve – podvukao je patrijarh, pozivajući vernike da se okrenu Vodi Živoj koja ne presušuje, koja ne vara, koja ne prolazi.
U vremenu kada mnogi, kao nikada pre, traže „vode“ – u karijeri, u imanju, u uživanju, u uspehu – patrijarhova beseda osvetljava večni kontrast: sve što nije Hristos, sve što ne izvire iz Njega, osuđeno je na isparenje. Samo izvor sa Njegovim likom može da napoji dušu do sitosti.
Foto: preuzeto sa spc.rs
Patrijarh srpski Porfirije
– Stvoreni smo ne za smrt i prolaznost, već za večnost – podsetio je poglavar SPC, zaključujući da je prava sloboda ona koja oslobađa od greha i smrti, a ne samo od spoljnih okova.
Na kraju, patrijarh je pozvao vernike da, poput Samarjanke, ostave svoje krčage – sve što nas sputava, sve što je kratkotrajan lek za duboke rane – i da dođu na izvor večnosti, koji nije mit ni legenda, već ličnost: Isus Hristos.
U besedi koja se pamti ne samo po teološkoj dubini, već i po duhovnoj nežnosti, patrijarh Porfirije pokazao je da je Crkva uvek spremna za dijalog – ne sa osudom, već sa ljubavlju. I dok svet nastavlja da žeđa, Crkva – kao žena na bunaru – poziva:
– Dođite da pijete iz Izvora života. Onog Izvora koji i danas, na kamenitom tlu istorije, neprestano izvire.
Sednica kojom je predsedavao patrijarh Porfirije bila je povod za parastos ktitorima, ali i snažno podsećanje na neugaslu želju srpskog naroda da na mestu stradanja nikne duhovni svetionik celog naroda.
Posle svetih tajni, mitropolit šumadijski uputio je snažne poruke nade i vere, govoreći o snazi molitve, čudotvornom dejstvu Svetog Vasilija i vremenu koje zahteva nepokolebljivo oslanjanje na Boga.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
Iz srpske svetinje ukazuju na razliku između prvobitnih navoda o šest srušenih objekata i podataka sa terena o najmanje devet porušenih kuća, uz salu Svete Trojice koja je godinama bila mesto okupljanja meštana.
Sabrat Osovice upokojio se svega nekoliko sati nakon što je služio Svetu božanstvenu liturgiju, a njegov monaški i sveštenički put bio je neraskidivo vezan za ovu svetinju.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima
Najviše se patrijarhu Porfiriju poslednjih dana zamera što još nije čestitao Studentskoj listi, a to su uradili i Mešihat Islamske zajednice u Srbiji, ali i beogradski nadbiskup i kardinal Ladislav Nemet
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Na praznik Trećeg obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, patrijarh srpski predvodio je svečanu arhijerejsku liturgiju i u besedi govorio o neprekidnoj molitvi, unutrašnjem miru i prisustvu Presvete Bogorodice u životu vernika.
U liturgiji pred vernicimaNa liturgiji, poglavar SPC govorio je o Hristovom smirenom dolasku, opasnostima spoljašnje pobožnosti i zamci prilagođavanja vere sopstvenim merilima.
Episkopu buenosajreskkom i južno-centralnoameričkkom, administratoru Mitropolije zagrebačko-ljubljanske sasluživali su protojereji Aleksandar Obradović i Borislav Livopoljac; jerej Rade Despotović; kao i đakon Petar Kozakijević.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Ova velika svetinja, donesena sa Svete Gore od strane hilandarskih monaha predvođenih visokoprepodobnim igumanom Metodijem, naišla je na veličanstven prijem kod vernog naroda sa gotovo svih krajeva regije.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.