Prvo muk, a onda su svi poskakali, kao šta je sa tobom, jesi bolesna, trebaju li ti pare, kakve probleme imaš, je l te ostavio dečko... Najlakše je to primila majka, sa njom sa uvek bila bliska, odmah me je podržala, tata je bio besan kao ris, to je teško podneo, posle se pomirio, dolazio je čak u manastir da nam pomaže, priča Mati Ekaterina Komnenić o tome kako su njeni najbliži prihvatili odluku da se zamonaši.
Mati Ekaterina Komnenić, monahinja manastira Oreškovica, imala je 23 godine kada je odlučila da se zamonaši i to posle, reklo bi se, intenzivnog svetovnog života.
Ova mlada monahinja je, gostujući u emisiji "Ako progovorim" na K1 televiziji, otkrila da je pre odluke da se cela stavi u službu Bogu, živela u Beogradu, radila u zdravstvu (za kožne probleme i fizioterapije), trčala svaki dan od Zemuna do Brankovog mosta, plivala na Tašmajdanu, svako veče izlazila sa društvom i bila ludo zaljubljena u dečka koji nije obraćao pažnju na nju.
- Tri godine sam ga jurila i tri para patika zbog njega pocepala. Imala sam jako mnogo posla i bila sam preopterećena. Mnogo je bilo pregleda i pacijenata u toku jednog dana. Jednostavno, doživela sam prezasićenje. Meni je bio potreban neki psihički odmor - rekla je ona.
- Ja sam 2007. godine došla u manastir, tako što je manastir Oreškovica bio poznat po tome što je organizovao hodočasnička putovanja u Svetu zemlju. Naime, otac Dušan je bio aktivan po organizaciji hodočasničkih putovanja i ja sam se jednostavno prijavila da putujem u Svetu zemlju kao civilno lice. Da se odmorim i pomolim za svoje pacijente.
Čula sam da postoji jedan manastir u Homolju, kod Petrovca na Mlavi, u selu Ždrelu i da se taj manastir gradi, da organizuje poklonička putovanja. Ja sam sebi rekla da ću da radim i da zaradim, da ću skupiti pare i da ću otići na hodočašće petneaestak dana, da ću posetiti sva ta sveta mesta, da ću se, kao što sam rekla, pomoliti za sve svoje pacijente i da ću se vratiti nazad na posao.
Printscreen/Youtube/K1 Televizija
Mati Ekaterina Komnenić
To je bio plan, ali to putovanje joj je promenilo celi život,
- Meni se sviđao ritam bogosluženja, stilovi i načini svih mogućih manastira, njihov život iznutra, aktivan život svetog grada Jerusalima gde su ljudi mogli da budu ispunjeni noću. Pošto sam ja noćna ptica, meni su prijale noćne liturgije u Hramu Vaskrsenje u Jerusalimu u ponoć. To je bila ispunjena cela noć jednog grada. Meni se dopadao taj život grada Jerusalima. Mnogo me je ispunjavao. Imala sam potrebu da se pomolim za sve ljude koji su dolazili sa mnom u kontakt u toku jednog dana. Osećala sam ogromno zadovoljstvo. Toliko me je to povuklo. Svaki naredni dan me je ispunjavao, da sam ja već na polovini putovanja donela odluka da ću da se zamonašim - otkriva monahinja manastira Oreškovica.
Kako se osećala tada, a kako sada.
- To je duh. Osećam se isto, samo sam u dubini same sebe osetila da me u suštini više ispunjava bogosluženje i služenje Bogu kroz aktivan crkveni život koji ja nisam mogla toliko da doživim i osetim u ovom gradu. Dok sam živela u Beogradu, živela sam aktivno - kaže mati Ekaterina Komnenić i dodaje:
- Izuzetno sam volela da idem na liturgiju u Crkvu Svetog Nikolaja crkvu u Zemunu, onda da pretrčim ceo kej, od crkve do Brankovog mosta i nazad. Onda sam odlazila na posao, posle toga sam išla na Tašmajdan da plivam. Tu je već bilo 10 sati uveče, izlazila sam sa društvom, ali opet nisam bila ispunjena iznutra zato što sam bila energetski kapacitet, trebalo mi je više - otkriva monahinja i dodaje:
- E, kad sam videla život u Jerusalimu, da tu ima kvalitetnih noćnih manastira, gde može da se moli celu noć, mene je to povuklo jer smo mi posle, kad je mene otac Dušan pozvao u manastir, krenuli tako da živimo. Ja sam imala 23 godine. Da sam imala mogućnosti da ranije spoznam svoj život, otišla bih kao dete - kaže mati Ekaterina Komnenić.
Kaže da je prelomno bilo putovanje u Svetu zemlju posle koje je okupila roditelje i rodbinu i prijatelje, njih oko 40-etak i da im je saopštila šta namerava.
Printscreen/Youtube/K1 Televizija
Mati Ekaterina Komnenić
- Prvo muk, a onda su svi poskakali, kao šta je sa tobom, jesi bolesna, trebaju li ti pare, kakve probleme imaš, je l te ostavio dečko... Najlakše je to primila majka, sa njom sa uvek bila bliska, odmah me je podržala, tata je bio besan kao ris, to je teško podneo, posle se pomirio, dolazio je čak u manastir da nam pomaže.
Kao što je ona iznenadila svoje bliske odlukom da postane monahinja, uskoro je i za nju stiglo iznenađenje. Naime, mladić u koga je ona bila ludo zaljubljena, tri godine ga jurila pre odlaska u Svetu zemlju i koji ne samo da na nju nije obraćao pažnju, već se bio odselio i u Ameriku, pojavio na vratima.
- Pojavio se sa sve cvećem i zaprosio me - kaže i navodi da nije imala dilemu da treba da ga odbije, doživela to čak kao demonsko iskušenje.
- Mene je prelomilo to putovanja u Svetu zemlju. Kada me je otac Dušan pozvao 2007. u manastir Oreškovica, to je bila velika izgradnja, nije imalo gde da se spava, nije bilo uslova za život... I onda sam otišla u manastir Marije Magaline, koji se nalazi na Maslinskoj gori, koji je u to vreme imao 65 monahinja i kompletan kadar sa nekoliko episkopa, oni su mene prihvatili, oni su trebali i da procene da li sam za manatir. Bila sam oduševljena životom tamo, dopadalo mi se kako su fukcionisali, voleli, poštovali...
Tamo se, kako navodi i zamonašila 2008., sada je u manastiru Oreškovica.
Francuski umetnik iz 17. veka stvorio je remek-delo koristeći samo jednu liniju, čime je kreirao duhovni izraz koji ostavlja bez daha, stvarajući tehniku koju i danas retko ko uspeva da dostigne.
Dva dana nakon smrti, kako naglašava protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar, duša pokojnika luta, obilazi ona mesta koja je volela i posećivala tokom života. Ona se oslobađa time, ističe, tereta telesnosti i postaje pokretljiva da velikom brzinom pređe s jednog mesta na drugo.
Monahinja iz Belorusije je otkrila tajnu svrsishodnog i isplativog rada, nakon što je naglasila da se svaki predmet na štandu koji prodaje u ime sestrinstva prodaje zahvaljujući jednoj stvari.
Francuska časna sestra povređena na Brdu Sion, reagovale vlasti i međunarodne institucije; upozorenja na rastuću netrpeljivost i nove tenzije u Jerusalimu dodatno pojačavaju zabrinutost javnosti.
Od učenika do igumana, od progona do mirnog kraja, njegov put otkriva kako je mala monaška zajednica u Carigradu postala poslednja linija odbrane svetih ikona.
U crkvi Pokrova Presvete Bogorodice služena zaupokojena liturgija, a poruka njegovog sina Nemanje Krivokapića podsetila okupljene da zajedništvo u veri nadilazi granice života i smrti.
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
Dok su meštani tugovali za preminulim komšijom, zvuk pucnjave prekinuo je molitvu i odneo život protojereju Sergeju Kljahinu, ostavljajući šest ranjenih i duboku tugu među vernicima.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Varvara Vasiljevna Čičagova-Černaja prošla je put od stvaranja tehnologije za kosmonautsku opremu do obnove Novodevičkog manastira, ostavivši neizbrisiv trag u ruskoj istoriji i crkvi.
Nastojateljica Marfo-Mariinskog manastira objašnjava zašto je dva puta menjala ime, kako je od devojčice Lenčke postala duhovna majka stotinama vernika i šta je istinska ljubav prema bližnjima
Bez struje i ikakvih oznaka, crkva-brvnara kod Duba vekovima krije ruske ikone, ratne tajne i neobično predanje o sili koja ju je sklonila od očiju ljudi, a do nje se ne dolazi slučajno.
Dok jedni u njemu vide simbol zajedništva, drugi postavljaju pitanja o njegovom mestu u prostoru grada i značenju koje nosi u širem društvenom kontekstu.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Promenljiv početak i fiksni završetak čine ovaj post posebnim u crkvenom kalendaru, a njegova suština ne iscrpljuje se u jelovniku - naglasak je na unutrašnjem preobražaju, molitvi i pričešću kao središtu hrišćanskog života.
U besedi Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog za četvrtak 3. sedmice po Vaskrsu otvara se pitanje koje ne nudi utehu, već suočavanje sa silama koje nadilaze ljudsku prirodu.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Prepodobnog Simeona Persijskog po starom i Svetog prepodobnog Jakova Ispovednika po novom kalendaru. Katolici obeležavaju spomendan Svetog Pija V, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.