Koncipirana je jednostavno kao jednobrodna građevina s poluobličastom apsidom i pevničkim prostorom i utvrđena za spomenik kulture 1948. godine.
Evo priče o jednom posebnom hramu, o Nikolajevskoj crkvi, koja datira iz 18. veka, a smatraju je najstarijom u Beogradu. Podsetićemo se na Svetog Nikolu, svetitelja, u čiju čast krsnu slavu slave Srbi na svim kontinentima.
Svaki put izgovoreno ime jednog od najvećih svetaca u hrišćanstvu budi u nama posebno poštovanje - Sveti Nikola.
Gotovo da nema građevine u Zemunu koju ne zasenjuje lepota najstarijeg hrama u Beogradu. Nikolajevska crkva, nastala od 1725. do 1731. godine na mestu pređašnjeg crkvenog objekta, posvećen je prenosu moštiju Svetog oca Nikolaja, arhiepiskopa Mirlikijskog Čudotvorca, iz Mira Likijskoga u Maloj Aziji - u grad Bari u Italiji.
Arhitetektonsku harizmatičnost hrama definišu stilske odlike baroknih crkava kakve su podizane na području Vojvodine prvih decenija osamnaestog veka.
- Bez obzira na to što je najstariji i što se u hramu nalaze mošti nekoliko ugodnika Božijih, pre svega Andrije Prvozvanog, zatim deo mošti Svetog Nikolaja, deo moštiju Svete Petke i deo mošti Svetog Nektarija Eginskoga Čudotvorca. Nad svim tim moštima se svake nedelje služe akatisti, koji su veoma posećeni - kaže otac Vladimir Pražić.
U unutrašnjosti crkve dominira raskošan, duborezni i pozlaćeni ikonostas. Smatra se najznamenitijim i najlepšim baroknim ikonostasom srpske umetnosti 18. veka.
Unutrašnjost zablistala pre pet godina
Youtube/Телевизија Храм
Draško Tepavac.
Nikolajevska crkva u Zemunu zablistala je u svoj svojoj raskoši 2020. godine. Na potpunu obnovu ove lepotice u zagrljaju Gardoša čekalo se punih 13 godina.
- U unutrašnjosti je obnovljeno zidno slikarstvo i ornamentika iz 17. veka, kao i ikonostas star više od dva i po veka koji radio naš poznati majstor iz doba baroka Dimitrije Bačević. Njega je veštom rukom obnovila Jelena Ivanišević, konzervator-restaurator. Sve što je obnovljeno u hramu rađeno je pod nadzorom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika – rekao je tada protojerej Draško Tepavac, starešina Crkve Svetog oca Nikolaja.
Priča o najstarijem hramu u Beogradu, samo je trenutak potrebe da u vremenu velikih iskušenja za čovečanstvo naglasimo važnost očuvanja naših svetinja, čime negujemo kontinuitet naše vere i poštujemo svete očeve kakav je bio Sveti otac Nikolaj Mirlikijski, u našem narodu uvek slavljen imenom Sveti Nikola.
Svetinja iznikla na mestu stare crkve
Nikolajevska crkva podignuta je na mestu starije, slamom pokrivene drvene crkve. Koncipirana je jednostavno kao jednobrodna građevina s poluobličastom apsidom i pevničkim prostorom.
Zasvedena je bačvastim svodom. Na zapadnoj strani ima dvospratni zvonik. Oblikovana je i građena u baroknom stilu i konstrukcijama. Ima sve tipične odlike baroknih crkava podizanih u Vojvodini i Vojnoj granici u 18. veku.
Prvobitni zvonik izgoreo u požaru 1867, obnovljen je 1870. godine. Radi ojačanja građevina je na severnoj i južnoj fasadi dobila kontrafore. Za vreme Prvog svetskog rata, 1915. godine zvonik je znatno oštećen granatiranjem, posle čega je obnovljen.
Stanovnici prestonice otkrivaju da li poste, kakav značaj za njih ima duhovna priprema za najradosniji hrišćanski praznik i na koji način usklađuju veru sa svakodnevnim obavezama.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
Na Belom kamenu iznad metohijske ravnice čuva se priča o srednjovekovnom čudu, starim rukopisima koji su stigli do Sankt Peterburga, ikonama iz različitih epoha i monahinjama koje danas čuvaju ovu svetinju.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
U strahu od nove državne podele i potrage za sigurnim osloncem, deo stanovnika dalmatinskog ostrva prešao je u pravoslavnu veru, što je pokrenulo niz reakcija, sukoba i dugotrajan proces koji će se završiti tek posle Drugog svetskog rata.
Centralna proslava u Hramu Svetog Simeona Mirotočivog započela je svečanim bogosluženjem, nakon kojeg vernike očekuje narodni sabor, kulturno-umetnički program i trpeza ljubavi uz vola na ražnju.
Manastir Dajbabe kod Podgorice, u kojem počivaju mošti Svetog Simeona Dajbabskog, spolja izgleda kao skromna crkva uz planinu, dok se unutra kriju pećinski hodnici i freske naslikane na kamenu.
U okviru pokloničkog putovanja, posetili smo manastir u podnožju Prokletija, poklonili se moštima Svetog kralja Stefana Dečanskog i upoznali se sa duhovnim i kulturnim nasleđem jedne od najznačajnijih srpskih zadužbina.
U ovu svetinju na Kosovu i Metohiji svakodnevno stižu poklonici iz svih krajeva, a gostoljubivi domaćini poručuju da im ništa nam ne trebate, samo Srbi posećuju svetinje u što većem broju.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Njih troje žive u staroj porodičnoj kući u Babinama, gde im je svakodnevica dodatno otežana zbog zdravstvenog stanja braće i udaljenosti od zdravstvenih ustanova.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.