Koncipirana je jednostavno kao jednobrodna građevina s poluobličastom apsidom i pevničkim prostorom i utvrđena za spomenik kulture 1948. godine.
Evo priče o jednom posebnom hramu, o Nikolajevskoj crkvi, koja datira iz 18. veka, a smatraju je najstarijom u Beogradu. Podsetićemo se na Svetog Nikolu, svetitelja, u čiju čast krsnu slavu slave Srbi na svim kontinentima.
Svaki put izgovoreno ime jednog od najvećih svetaca u hrišćanstvu budi u nama posebno poštovanje - Sveti Nikola.
Gotovo da nema građevine u Zemunu koju ne zasenjuje lepota najstarijeg hrama u Beogradu. Nikolajevska crkva, nastala od 1725. do 1731. godine na mestu pređašnjeg crkvenog objekta, posvećen je prenosu moštiju Svetog oca Nikolaja, arhiepiskopa Mirlikijskog Čudotvorca, iz Mira Likijskoga u Maloj Aziji - u grad Bari u Italiji.
Arhitetektonsku harizmatičnost hrama definišu stilske odlike baroknih crkava kakve su podizane na području Vojvodine prvih decenija osamnaestog veka.
- Bez obzira na to što je najstariji i što se u hramu nalaze mošti nekoliko ugodnika Božijih, pre svega Andrije Prvozvanog, zatim deo mošti Svetog Nikolaja, deo moštiju Svete Petke i deo mošti Svetog Nektarija Eginskoga Čudotvorca. Nad svim tim moštima se svake nedelje služe akatisti, koji su veoma posećeni - kaže otac Vladimir Pražić.
U unutrašnjosti crkve dominira raskošan, duborezni i pozlaćeni ikonostas. Smatra se najznamenitijim i najlepšim baroknim ikonostasom srpske umetnosti 18. veka.
Unutrašnjost zablistala pre pet godina
Youtube/Телевизија Храм
Draško Tepavac.
Nikolajevska crkva u Zemunu zablistala je u svoj svojoj raskoši 2020. godine. Na potpunu obnovu ove lepotice u zagrljaju Gardoša čekalo se punih 13 godina.
- U unutrašnjosti je obnovljeno zidno slikarstvo i ornamentika iz 17. veka, kao i ikonostas star više od dva i po veka koji radio naš poznati majstor iz doba baroka Dimitrije Bačević. Njega je veštom rukom obnovila Jelena Ivanišević, konzervator-restaurator. Sve što je obnovljeno u hramu rađeno je pod nadzorom Republičkog zavoda za zaštitu spomenika – rekao je tada protojerej Draško Tepavac, starešina Crkve Svetog oca Nikolaja.
Priča o najstarijem hramu u Beogradu, samo je trenutak potrebe da u vremenu velikih iskušenja za čovečanstvo naglasimo važnost očuvanja naših svetinja, čime negujemo kontinuitet naše vere i poštujemo svete očeve kakav je bio Sveti otac Nikolaj Mirlikijski, u našem narodu uvek slavljen imenom Sveti Nikola.
Svetinja iznikla na mestu stare crkve
Nikolajevska crkva podignuta je na mestu starije, slamom pokrivene drvene crkve. Koncipirana je jednostavno kao jednobrodna građevina s poluobličastom apsidom i pevničkim prostorom.
Zasvedena je bačvastim svodom. Na zapadnoj strani ima dvospratni zvonik. Oblikovana je i građena u baroknom stilu i konstrukcijama. Ima sve tipične odlike baroknih crkava podizanih u Vojvodini i Vojnoj granici u 18. veku.
Prvobitni zvonik izgoreo u požaru 1867, obnovljen je 1870. godine. Radi ojačanja građevina je na severnoj i južnoj fasadi dobila kontrafore. Za vreme Prvog svetskog rata, 1915. godine zvonik je znatno oštećen granatiranjem, posle čega je obnovljen.
Stanovnici prestonice otkrivaju da li poste, kakav značaj za njih ima duhovna priprema za najradosniji hrišćanski praznik i na koji način usklađuju veru sa svakodnevnim obavezama.
Osvećeno ulje vekovima izaziva dilemu između vere i očekivanja čuda, dok pravoslavni jerarsi ističu da je suština u molitvi i unutrašnjoj promeni, a ne u samom predmetu.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
U najznačajnijoj srpskoj muzejskoj instituciji, posetioci mogu videti remek-delo srpske i vizantijske umetnosti iz 12. veka – duhovni i kulturni simbol naroda, koji se, zbog izuzetne osetljivosti, prikazuje svega nekoliko dana godišnje.
Na dan Svete Trojice, s početkom u osam časova, održano je praznično jutrenje, a potom Božanstvena liturgija u devet časova i u nastavku Večernje po ustavu, litija - krsni vhod i rezanje slavskog kolača.
Između Brankovića i Dositeja, između fresaka i moštiju svetitelja, Novo Hopovo čuva priču o vekovima u kojima su se vera, umetnost i istorija ispisivale na istom mestu i još uvek traju u tišini fruškogorskih padina.
Manastir Žiča, koji je Sveti Sava izabrao za sedište prve srpske arhiepiskopije, mnogo je više od mesta molitve: u njegovim zidovima oblikovala se duhovna ideja Srbije, krunisani su vladari i ispisivane stranice istorije
Manastir Svetih arhangela, zadužbina cara Stefana Dušana podignuta između 1343. i 1352. godine, bio je jedno od najznačajnijih duhovnih središta srednjovekovne Srbije i njegovo poslednje počivalište.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Kroz biblijske primere od Eve i Kaina do Jude, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički u besedi za subotu 5. sedmice Velikog posta pokazuje da se svako delo vraća kao posledica u svoje vreme, bez izuzetka i zaborava.
Pouka svetogorskog starca otkriva šta čovek treba da učini kada mu se učini da je izgubio pravac i da su mu se svi planovi raspali, i zašto upravo tada počinje najvažniji preokret.