KAKO SE PALE SVEĆE U CRKVI? Da li je važno mesto gde ostavljamo voštanicu i koju molitvu treba da izgovorimo
Prema tradiciji, sveće treba da budu od čistog pčelinjeg voska, a molitve koje prate njihovo paljenje treba da potiču iz čistog srca i duše.
Ruski svetac, čudotvorac i utešitelj onih u nevolji, ukazuje na način života koji vodi ka duhovnoj čistoti i unutrašnjem miru.
U srcu pravoslavnog sveta, ime Svetog Serafima Sarovskog zrači svetlošću molitve, poniznosti i nesebične ljubavi prema Bogu i ljudima. Ovaj svetitelj, kojeg vernici širom pravoslavnog sveta časte kao čudotvorca i utešitelja onih u nevolji, svojim je životom i rečima osvetljavao staze kojima hode oni koji traže mir i istinu u veri. Njegovo tumačenje ljudske duše i njenog puta kroz ovaj svet ostalo je neraskidivo usađeno u duhovne temelje pravoslavlja.
Jedna od najslikovitijih i najnadahnutijih misli Svetog Serafima dolazi iz poređenja ljudskog života sa svećom: "Sveća je naša vera, fitilj je naša nada, a plamen je ljubav koja sjedinjuje veru," govorio je svetac, upućujući verni narod na jednostavnu, ali sveobuhvatnu sliku duhovnog puta. U njegovoj skromnoj keliji, osvetljenoj zlatnim plamenom nebrojenih sveća, rađale su se reči koje i danas svetle u dušama vernika
Sveti Serafim je posmatrao kako plamen sveće osvetljava ikone i obasjava lica onih koji su se okupljali da traže utehu i savet. Tada bi podsećao da sveća simbolizuje veru – osnovu na kojoj se oslanjamo. Fitilj, srce koje napaja plamen, jeste naša nada, nepresušni izvor snage. A ta vatra, koja spaja vosak i fitilj u savršen sklad svetlosti, jeste ljubav – najuzvišenija od svih vrline, koja sjedinjuje veru sa svime što ona nosi.

Njegove reči: "Život naš može se uporediti sa svećom napravljenom od voska i fitilja, koja gori plamenom koji smo mi zapalili," podsećaju da smo mi sami odgovorni za svoju duhovnu svetlost. Ako je sveća loše napravljena, ako smo u srcu nečisti i udaljeni od vrlina, plamen, kada ga upalimo, može ispuštati neprijatan miris. Tako je, naglašavao je, i sa životom grešnika, čije duhovno stanje odaje nečistoću.
Posmatranje plamena sveće u crkvenoj tišini pruža vernicima poseban trenutak za promišljanje. Sveti Serafim je poučavao da gledajući kako sveća polako sagoreva pred licem Božijim, možemo razmišljati o svojoj prolaznosti, o putovanju od početka do kraja. "Kao što sveća sagoreva i topi se pred licem Božijim, tako se i svaki trenutak našeg života polako nestaje, približavajući se svom kraju." Ova misao, reče, treba da nas ohrabri da se molimo sa usrdnošću i skromnošću, znajući da se naše vreme topi, da svaka molitva treba da bude puna vere, nade i ljubavi.

Pouka Svetog Serafima, izgovorena s nežnošću i razumevanjem ljudske slabosti, jeste poziv da naš život bude poput sveće od čistog voska koja gori i gasi se bez neprijatnog mirisa.
“Sveća lošeg kvaliteta pri paljenju i gašenju ispušta neprijatan miris. Tako je i sa životom grešnika”, govorio je Sveti Serafim.
To je ideal kojem stremimo – svetlost koja ne samo da obasjava naš put već i put svih onih koje susrećemo. Njegov primer i danas osvetljava puteve vernika, podstičući ih da žive životom koji sija ljubavlju i čistoćom, poput plamena sveće u molitvenoj tišini.
Prema tradiciji, sveće treba da budu od čistog pčelinjeg voska, a molitve koje prate njihovo paljenje treba da potiču iz čistog srca i duše.
Svakodnevne situacije u toku dana nas mogu navesti na "gunđanje" međutim, kada prođe izvesni period shvatamo da smo u pojedinim trenucima ipak moli da odreagujemo drugačije.
Uz veru, poslušnost, milosrđe i molitvu, kao duhovne principe, promišljeno davanje i disciplinu u trošenju pronaći finansijski mir i živeti u slobodi darovanoj od Hrista.
Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo posetio je Gvatemalu, gde su monasi primili sveštenički čin, a zajednice različitih naroda pronašle duhovno utočište pod okriljem pravoslavne crkve.
Od hramova do krsnih slava u domovima, ovi znaci vere imaju duboku simboliku, ali Crkva upozorava na granicu između pobožnosti i narodnih verovanja koja se udaljavaju od njenog učenja.
Iza dileme koja deli vernike stoji jednostavno pravilo – važnije je srce sa kojim se molitva upućuje nego mesto na kojem se sveća pali.
Sveća je istovremeno znak žrtve i vere.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
U besedi za četvrtak 17. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava zbog čega zemaljska dobra ne mogu da daju trajnu sitost i zašto je prava glad ona koja vodi ka Bogu.
Oštra pouka ave Justina Popovića ne ostavlja prostor za opravdanja, već svakoga suočava sa pitanjem kako svojim postupcima služi Bogu.
Pre 210 godina rođena je Marija Trandafil, žena čije su zadužbine deci bez roditelja, učenicima i hramovima ostavile trag koji se i danas vidi u Novom Sadu.
Odgovor na ovo pitanje može se, inače, naći i u Prvoj poslanici Korinćanima apostola Pavla.
Crkva Pokrova Presvete Bogorodice podignuta je na mestu za koje predanje kaže da je kneginja Milica na njemu podigla oltar u spomen na kosovske junake, a sada je dobila dar koji treba da traje generacijama.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.
Bog ih je, prema predanju, obdario i darom čudotvorstva, pa su kod njih dolazili brojni bolesnici tražeći isceljenje.
Odgovor na ovo pitanje može se, inače, naći i u Prvoj poslanici Korinćanima apostola Pavla.
Isusovu molitvu ne zovu slučajno "molitva nad molitvama".
Mila i Anja kreću sa majkom i bakom do stare crkve, ali kada iz šume začuju neobično zvonce, njihovo putovanje pretvara se u uzbudljivu avanturu koja će ih odvesti do svetog izvora i otkriti dragocenu porodičnu uspomenu.