KAKO SE PALE SVEĆE U CRKVI? Da li je važno mesto gde ostavljamo voštanicu i koju molitvu treba da izgovorimo
Prema tradiciji, sveće treba da budu od čistog pčelinjeg voska, a molitve koje prate njihovo paljenje treba da potiču iz čistog srca i duše.
Ruski svetac, čudotvorac i utešitelj onih u nevolji, ukazuje na način života koji vodi ka duhovnoj čistoti i unutrašnjem miru.
U srcu pravoslavnog sveta, ime Svetog Serafima Sarovskog zrači svetlošću molitve, poniznosti i nesebične ljubavi prema Bogu i ljudima. Ovaj svetitelj, kojeg vernici širom pravoslavnog sveta časte kao čudotvorca i utešitelja onih u nevolji, svojim je životom i rečima osvetljavao staze kojima hode oni koji traže mir i istinu u veri. Njegovo tumačenje ljudske duše i njenog puta kroz ovaj svet ostalo je neraskidivo usađeno u duhovne temelje pravoslavlja.
Jedna od najslikovitijih i najnadahnutijih misli Svetog Serafima dolazi iz poređenja ljudskog života sa svećom: "Sveća je naša vera, fitilj je naša nada, a plamen je ljubav koja sjedinjuje veru," govorio je svetac, upućujući verni narod na jednostavnu, ali sveobuhvatnu sliku duhovnog puta. U njegovoj skromnoj keliji, osvetljenoj zlatnim plamenom nebrojenih sveća, rađale su se reči koje i danas svetle u dušama vernika
Sveti Serafim je posmatrao kako plamen sveće osvetljava ikone i obasjava lica onih koji su se okupljali da traže utehu i savet. Tada bi podsećao da sveća simbolizuje veru – osnovu na kojoj se oslanjamo. Fitilj, srce koje napaja plamen, jeste naša nada, nepresušni izvor snage. A ta vatra, koja spaja vosak i fitilj u savršen sklad svetlosti, jeste ljubav – najuzvišenija od svih vrline, koja sjedinjuje veru sa svime što ona nosi.

Njegove reči: "Život naš može se uporediti sa svećom napravljenom od voska i fitilja, koja gori plamenom koji smo mi zapalili," podsećaju da smo mi sami odgovorni za svoju duhovnu svetlost. Ako je sveća loše napravljena, ako smo u srcu nečisti i udaljeni od vrlina, plamen, kada ga upalimo, može ispuštati neprijatan miris. Tako je, naglašavao je, i sa životom grešnika, čije duhovno stanje odaje nečistoću.
Posmatranje plamena sveće u crkvenoj tišini pruža vernicima poseban trenutak za promišljanje. Sveti Serafim je poučavao da gledajući kako sveća polako sagoreva pred licem Božijim, možemo razmišljati o svojoj prolaznosti, o putovanju od početka do kraja. "Kao što sveća sagoreva i topi se pred licem Božijim, tako se i svaki trenutak našeg života polako nestaje, približavajući se svom kraju." Ova misao, reče, treba da nas ohrabri da se molimo sa usrdnošću i skromnošću, znajući da se naše vreme topi, da svaka molitva treba da bude puna vere, nade i ljubavi.

Pouka Svetog Serafima, izgovorena s nežnošću i razumevanjem ljudske slabosti, jeste poziv da naš život bude poput sveće od čistog voska koja gori i gasi se bez neprijatnog mirisa.
“Sveća lošeg kvaliteta pri paljenju i gašenju ispušta neprijatan miris. Tako je i sa životom grešnika”, govorio je Sveti Serafim.
To je ideal kojem stremimo – svetlost koja ne samo da obasjava naš put već i put svih onih koje susrećemo. Njegov primer i danas osvetljava puteve vernika, podstičući ih da žive životom koji sija ljubavlju i čistoćom, poput plamena sveće u molitvenoj tišini.
Prema tradiciji, sveće treba da budu od čistog pčelinjeg voska, a molitve koje prate njihovo paljenje treba da potiču iz čistog srca i duše.
Svakodnevne situacije u toku dana nas mogu navesti na "gunđanje" međutim, kada prođe izvesni period shvatamo da smo u pojedinim trenucima ipak moli da odreagujemo drugačije.
Uz veru, poslušnost, milosrđe i molitvu, kao duhovne principe, promišljeno davanje i disciplinu u trošenju pronaći finansijski mir i živeti u slobodi darovanoj od Hrista.
Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo posetio je Gvatemalu, gde su monasi primili sveštenički čin, a zajednice različitih naroda pronašle duhovno utočište pod okriljem pravoslavne crkve.
Naizgled obični svećnjaci sa dve i tri sveće nose poruku staru vekovima — kroz njih se otkriva tajna Hristovih priroda i Svete Trojice, ali i snaga vere koja osvetljava dušu.
Prema pravoslavlju, veza između živih i upokojenih ne prekida se smrću, već se nastavlja kroz molitvu, sećanje i ljubav.
Kada se duša smiri pred Gospodom, utišaju se i nemiri koji potresaju čovekovo srce.
Mi, naglašava otac Ljubo, ne služimo bogu vatre!
Protojerej Andrej Tkačov ukazuje na opasnost koja tiho oblikuje naše misli i odlučuje o sudbini duše.
Mladenci sve češće biraju sredu i petak za venčanja, uprkos tome što Crkva te dane smatra neprimerenim za slavlje, a sveštenici upozoravaju na sve učestalije pokušaje zaobilaženja pravila.
Nametljive i uznemirujuće misli postaju sve češći problem savremenog čoveka.
Kapi svetog mira dirnule su srca pacijenata i osoblja, a vernici svedoče o trenutku vere i utehe koji će dugo pamtiti.
Predsednik Vrhovnog sabora Islamske zajednice Srbije otvara lične i duhovne teme – od značenja praznika, preko tišine posta i borbe sa sopstvenim egom, do sećanja na svoje odrastanje i poruka o snazi zajedništva među ljudima.
Od zajedničke molitve na musali do susreta za porodičnom trpezom, praznični dani donose posebnu kulturu ophođenja u kojoj svaka izgovorena čestitka nosi poruku poštovanja, vere i bliskosti među ljudima
U manastiru Svetog Aleksandra Nevskog u Ugljeviku okupio se veliki broj vernika da se pokloni mirotočivoj ikoni „Umekšanje zlih srca“
Ketrin Krik je od audicija za filmove došla do punih arena i miliona pregleda, uz egzorcizme obećava isceljenja, dok verski analitičari upozoravaju da iza svega stoji zloupotreba vere i profit.
Sveštenik ističe da duhovno srodstvo ne trpi zamene, uzvraćanja ni porodične kompromise, već traži odgovornost pred Bogom i trajnost odnosa.
Brzo, jednostavno i hranljivo – recept koji svaki post pretvara u pravu porodičnu radost.
U besedi za petak 5. sedmice Velikog posta, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički govori o trenutku kada je Isus, stojeći pred osudom i porugom, izgovorio istinu koja nadilazi svaku ljudsku presudu.