Svetlana / imageBROKER / ProfimediaArhimandrit otac Danilo Ljubotina
Ako već palimo sveću - ta sveća treba da nam je podstrek za molitvu
Arhimandrit otac Danilo Ljubotina - duhovnik dubokog iskustva, obrazovan u Beogradu, Londonu, Parizu i Švajcarskoj, i čovek koji je svojim služenjem obogatio mnoge pravoslavne zajednice širom Evrope, dao je savet vernicima kako treba da pale sveće.
Rođen u istarskom mestu Peroj, otac Danilo je služio u Puli, Beogradu, Zagrebu i bio predstavnik SPC pri sedištu EU u Briselu. Govori nekoliko stranih jezika, ali najbolje govori - jezikom ljubavi i strpljenja. Njegova preporuka je namenjena svima, koji u crkvi sa upaljenom sveću šalju poruku Bogu.
- Ako već palimo sveću - ta sveća treba da nam je podstrek za molitvu. U suprotnom, ona samo po sebi nema smisla. Ona nije samo po sebi žrtva, beskrvna žrtva, nekom neupitnom Bogu. Nego je ona podstrek, kad je zapalimo kao da se naša duša malo zapali voljom za molitvu - da se molimo Bogu za svakoga i za sve.
Printscreen TV Hram
Arhimandrit otac Danilo Ljubotina
Otac Danilo ističe da je izuzetno jaka, ali i kratka, molitva uvek pri ruci svakom hrišćaninu i da ne treba da je zaboravi.
- Moliš se i tišinom, ćutanjem... Pa isihazam i možeš i u autobusu i u tramvaju da se moliš. Barem Isusovu molitvu - "Gospode Isuse Hriste, sine Božiji, pomiluj me grešnog..."
Šta je ishaizam?
Shutterstock/Dzerkach Viktar
Isihazam (grč. ἡσυχία — mirovаnje, tihovаnje, ćutanje) je molitvena tradicija u pravoslavlju, koju praktikuju monasi isihasti (grč. ἡσυχασταί - isposnici). Ovaj način duhovnog života najviše je zastupljen na Svetoj Gori, ali nije strogo vezan za jedno mesto - isihazam se može praktikovati i na brdu, selu ili u gradu.
Isihastička praksa započinje pokajanjem i podvizima radi očišćenja duše i tela od strasti, a nastavlja se neprekidnim vežbanjem unutrašnje molitve srca. Plod takvog podviga jeste viđenje božanske svetlosti, poput apostolskog iskustva na Gori Tavor prilikom Isusovog preobraženja.
Isihazam nije samo delo podviga, već i potpuno okretanje unutrašnjosti čoveka, sjedinjeno sa punim crkvenim životom i neophodnošću pričešćivanja Svetim Tajnama.
BONUS VIDEO: Monah iz manastira Tumane otkrio istinu: Ovo je ključ za jaku veru
U vremenu kada se sve meri rezultatima, ocenama i brzinom napretka, možda najviše vredi podsetiti sebe – dete ne traži savršenog roditelja, već prisutnog.
U subotu sedme sedmice po Vaskrsu, ruski svetitelj podseća da je molitva za upokojene čin ljubavi koji osvećuje i nas same: „Ne olenji se da na svakoj molitvi pominješ sve otišle oce i braću našu…”
Svetu liturgiju je služio episkop dioklijski Pajsije, uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva u molitvnom prisustvu vernog naroda, koji tradicionalno u Trojičindanskoj litiji sa krstom Svetog Jovana Vladimira izlazi na Rumiju.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Kada neko iz porodice počne redovno ići u crkvu, često nailazi na kritike, zbunjenost, pa čak i ravnodušnost. Ali, njegova vera može da postane seme koje polako klija u srcima drugih.
Đurđević objašnjava da svaka nedoumica, koja se tiče Crkve, treba da nas odvede do nadležnog episkopa, odnosno našeg sveštenika, koji će dalje videti šta treba da se radi i o tome nas obavestiti.
Sveti velikomučenik Dimitrije ostao je upamćen kao zaštitnik Soluna, ali i kao svetitelj kome se vernici obraćaju u trenucima straha, bolesti i životnih iskušenja.
Hrišćanin je pozvan da svoju savest oblikuje prema Jevanđelju, čak i onda kada ga to udaljava od stavova i načina života koji preovlađuju u njegovom okruženju.
Čovek ne može uvek da utiče na postupke drugih ljudi, da spreči neprijatnosti ili promeni ono što mu život donosi, ali može da se trudi da ne dozvoli da ga svaka reč, svađa ili prolazna teškoća udalji od spokojstva.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Među datumima koje pravoslavni vernici treba da zapamte nalaze se i neke od najpoznatijih srpskih slava, a kraj meseca donosi početak Božićnog posta, zbog čega će poslednja novembarska slavska trpeza biti posna.
Odnos prema majci i ocu zauzima posebno mesto u hrišćanskom učenju, a jedna od deset Božjih zapovesti upravo nalaže: "Poštuj oca svojega i mater svoju".