OVIM SVEŠTENIKU ZADAJETE VELIKU BOL, A NEĆETE NIKAD ISPOVEDITI GREH: Vladika objasnio gde vernici greše prilikom ispovesti
Kako jedan Svetogorski starac kaže: "Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!”
Nastojatelj hrama posvećenog svetom Nikolaju u Kuznjecu objašnjava zašto nije svaki duhovnik istovremeno i duhovni otac i govori o razlici koja određuje put spasenja, kao i o suštini odnosa između pastira i njegovog duhovnog čeda.
U pravoslavnoj duhovnosti postoji suptilna, ali izuzetno značajna razlika između pojmova „duhovnik“ i „duhovni otac“. Ova razlika nije samo terminološka, već se tiče suštinske dinamike duhovnog rukovođenja i odnosa između sveštenika i vernika.
Protojerej Vladimir Vorobjev istakao je da se duhovnikom najčešće naziva sveštenik kod koga se neko redovno ispoveda. To, međutim, ne znači nužno da je on i duhovni otac tog vernika. Ispovednik je onaj koji sluša ispovest i daje savete, ali duhovni otac je mnogo više od toga – on preuzima na sebe podvig rukovođenja dušom koja mu je poverena, postaje svedok njenog preobraženja i vodi je ka Hristu.
Kao što je telesni otac onaj koji daje fizički život detetu, tako je i duhovni otac onaj kroz koga se rađa novi, duhovni život. Postoji mnogo primera kada neko iz neverja priđe veri pod uticajem određenog sveštenika, krsti se, primi duhovno učenje i ostane pod njegovim rukovođenjem. U tom slučaju, taj sveštenik postaje njegov duhovni otac, jer je njegov dolazak u veru i preobražaj direktno povezan s njegovim pastirskim delovanjem.
Protojerej Vorobjev napominje:
- Duhovni otac je sveštenik ili monah koji je u životu svog duhovnog čeda iz nekog razloga zauzeo posebno mesto, zbog čega se njegov život kardinalno izmenio. Očigledno je da je Gospod preko njega darovao tom duhovnom čedu posebnu blagodat.“
Duhovni otac se ne bira olako – to je proces koji iziskuje mnogo molitve, truda i unutrašnje spremnosti da se prihvati takav odnos.
- Imati takvog oca, koji te voli, moli se neprekidno za tebe, strada zajedno s tobom, preživljava tvoja iskušenja i uzima na sebe brigu o tebi, veliki je Božiji dar - kaže protojerej Vorobjev.
Važno je razumeti da čovek ne postaje duhovno čedo formalno. Da bi neko bio duhovno čedo, potrebno je da poseduje duboko poverenje, ljubav prema pastiru u Hristovo ime i spremnost na poslušanje. Poslušanje nije ropstvo, već sredstvo duhovnog uzrastanja kroz samoodricanje i savladavanje sopstvenih strasti. Protojerej Vorobjev naglašava:
- Svog duhovnog oca možete neposlušati samo u jednom slučaju – ukoliko on počne da govori nešto što protivureči vašoj savesti, jer je savest Božiji glas u duši čoveka.
Još jedna važna razlika između duhovnika i duhovnog oca ogleda se u mogućnosti duhovnog preobražaja. Dok je duhovnik pre svega službenik koji prima ispovesti i daje duhovne savete, duhovni otac je onaj preko koga se projavljuje Božija volja. Protojerej Vorobjev ističe da su najviši oblik duhovnog očinstva dostigli starci – podvižnici koji su svojim podvigom stekli poseban dar spoznaje Božije volje. Međutim, Božija volja može se projavljivati i kroz običnog duhovnog oca, ukoliko se on i njegovo duhovno čedo iskreno mole za to.
U pravoslavnoj tradiciji duhovnik je mogao biti samo iskusni sveštenik koji je za to dobijao posebno rukopoloženje episkopa, dok u nekim pravoslavnim zemljama taj običaj nije zaživeo zbog istorijskih okolnosti. Ipak, suština duhovnog rukovođenja ostaje nepromenjena – prava ispovest i istinsko duhovno očinstvo moraju biti zasnovani na poverenju, ljubavi u Hristu i poslušnosti.
Svaki pravoslavni vernik treba da se moli za dar pravog duhovnog oca, jer je to, kako protojerej Vladimir Vorobjev kaže:
- Duhovni otac vas najdirektnije i najpouzdanije vodi ka spasenju.
Duhovni otac nije samo sveštenik koji sluša ispovest, već onaj koji nosi duhovno čedo u srcu, molitveno ga prati i vodi kroz iskušenja, oslanjajući se na božansku milost i ljubav prema Hristu.
- U metodama traganja za duhovnikom takođe nema strogog crkvenog propisa. Duh diše gde hoće - zaključuje otac Vladimir.
Kako jedan Svetogorski starac kaže: "Mnogi se ispovedaju, ali malo njih se kaje!” Pokajanje je proces koji započinje duboko u nama i kulminira u Svetoj tajni ispovesti. Ljudi često traže duhovne autoritete da im kažu šta da rade, ali prava potraga za Božijom voljom podrazumeva mnogo dublju promenu – odricanje od sopstvene volje i potpuno pouzdanje u Boga. Ispovest, kako kaže sveštenik, nije nešto što treba odlagati zbog toga što se greh možda iznova ponovlja, jer u tom procesu duhovne borbe Božija blagodat je ključna.


OVIM SVEŠTENIKU ZADAJETE VELIKU BOL, A NEĆETE NIKAD ISPOVEDITI GREH: Vladika objasnio gde vernici greše prilikom ispovesti
DA LI JE MOGUĆE ISPOVEDITI SE PREKO INTERNETA: Sveštenik rešio svaku dilemu i baš iznenadio
KAKO SAZNATI BOŽIJU VOLJU KADA STE PRED SUDBONOSNIM DILEMAMA: Anatolij Badanov otkriva kako da prepoznamo znakove Gospodnje
IMA LI IMA SVRHE ISPOVEST AKO SE GREH IZNOVA PONAVLJA: Sveštenik dao poprilično iznenađujući odgovor
Poslušanje se ne doživljava kao gubitak lične slobode, već kao sredstvo za oslobađanje od svojih grešnih težnji i strasti.
Kroz biblijske priče o Marti i Mariji otkrijte kako Hronos i Kairos oblikuju naš život, zašto stalno jurimo i propuštamo ono što nosi smisao, i kako svaka sekunda može postati dodir večnosti.
U pouci otac Nektarije (Morozov) govori o greškama koje izranjaju iz brzopletosti i objašnjava zašto je jedna duhovna navika ključna za svaki budući izbor.
Sveti Pajsije Svetogorac objašnjava kako pojanje tropara oslobađa dušu od teskobe, donosi spokoj i pomaže da se prevaziđu iskušenja svakodnevnog života
Posle hapšenja usvojenog sina, arhijerej Ukrajinske pravoslavne crkve javno govori o ličnoj tragediji, stotinama štićenika i granici ljudske izdržljivosti.
Kongresmenka Anna Paulina Luna optužuje ukrajinsku vlast za ograničavanje verskih prava i upozorava da američka finansijska podrška praktično učestvuje u progonu hrišćana, izazivajući odjek među konzervativcima i međunarodnim posmatračima.
Onoga trenutka kada sin zasnuje svoju porodicu, oženi se i započne samostalan život u drugom domu, dužan je da odmah počne da slavi svoju krsnu slavu.
U pravoslavlju se bol sagledava kroz perspektivu slobode, ljubavi i posledica naših dela, ali i kao mogućnost preobražaja, put ka očišćenju i povratku istinskom životu.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Na manastirskom imanju, nakon požara i decenija bez uzgoja, bratstvo uz pomoć svetogorskih monaha i molitvu igumana Metodija obnavlja poljoprivrednu tradiciju, dajući novi život ekonomiji i duhovnom životu manastira.
U manastiru Mrkonjići, samo nekoliko metara od ulaza u hram, stoji košćela stara više od četiri veka - mesto gde se susreću vera, predanje i čudo prirode.
Crkva naglašava da se vaspitanje ne svodi samo na savete, zabrane i pravila – ono je mnogo više način života koji roditelji svakodnevno pokazuju sopstvenim primerom.
U nekim srpskim domovima se 9. decembra slavi Sveti Alimpije Stolpnik, ali stariji etnografski zapisi i hibridni nazivi poput „Sveti Đorđe Alimpije“ otkrivaju fascinantan spoj istorije, narodnog pamćenja i crkvenih običaja.
U besedi za 27. utorak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički otkriva kako različiti darovi i zvanja povezuju vernike u savršenu harmoniju i svetost.