Oboje su se još u ranoj mladosti prikonili Hristu i molitvom izdejstvovali čudesa.
SPC i njeni vernici danas slave dva sveca - Svetog Evmenija Gortinskog i Svetu mučenicu Ariadnu.
Sveti Evmenije Gortinski
Printscreen
Ikona Svetiog Evmenija Gortinskog
Bio je sa Krita. Od mladosti je išao za Hristom i oslobodio se, kako piše u njegovim žitijama, dva teška bremena: od bremena bogatstva i od bremena tela. Prvog bremena oslobodio se tako što ga je razdelio siromašnima i bolesnima, a drugoga velikim postom.
I tako je najpre izlečio sebe, pa onda počeo i drugima da daje iscelenje. Kažu da je ispunjen blagodaću Duha sijao takvom svetlošću da su svi mogli da je vide.
"Pa kao što je pisano ne može se grad sakriti kad na vrhu gore stoji (Mat. 5, 14), ne može se ni Evmenije sveti sakriti od sveta".
Ljudi su ga izabrali za episkopa u Gortinu. Kao episkop upravljao je vernicima koji su ga veoma cenili. Molitvom je činio čudesa - umrtvio zmiju, demone isterivao, bolesnike mnoge iscelio; i to ne samo u svome mestu nego i u Rimu i u Tivaidi.
U Tivaidi je molitvom od Boga isprosio kišu u vreme suše. Tamo je i umro. Živeo i delovao u 7. veku.
Sveta mučenica Ariadna
Printscreen
Ikona Svete mučenice Ariadne
U gradu Promisi u Frigiji za vreme cara Adrijana bio je jedan vlastelin Tertil neznabožac. Ariadna, koja je bila devica, bila mu je robinja, ali i hrišćanka.
Na dan rođenja svoga sina Tertil je organizovaoi veliko žrtvoprinošenje idolima, na koje Ariadna nije pošla nego je ostala kući da se moli Bogu. To je njenog gospodara ražestilo i zbog toga je počeo da je prisiljava da se odrekne Hrista i pokloni idolima. No kako se Ariadna to odbila, on je pretukao i bacio u tamnicu.
U jednom trenutku je oslobodio iz tamnice, ali ju je isterao iz kuće. U jednom trutku se pokajao i poslao sluge da je traže i vrate kući. Ariadna, koja se udaljila od grada, kada je videla gonitelje poče se moliti pred jednom stenom koja se otvorila i u koja se sakrila. Sluge je ovo zbunilo, pa su počele među sobom da se svađaju i biju, "te izgiboše jedan od drugog".
Vozdviženje Časnog krsta je crkveni i narodni praznik kojim se proslavlja događaj tokom kojeg je car Konstantin uzdigao (vozdigao) krst u Rimu u čast pobede nad carom Maksencijem.
Sveti Teofan Zatvornik za današnji dan, nedelju četrnaestu po Pedesetnici, podseća na parabolu o kraljevskoj svadbi iz Jevanđelja, gde car poziva zvanice na svadbu svog sina. Ova priča nam jasno ukazuje na suštinsku poruku: svadba simbolizuje Carstvo nebesko, dok je poziv na nju propoved Jevanđelja. Mnogi, međutim, odbacuju ovaj poziv zbog svakodnevnih briga i obaveza.
Bog čoveka vodi ka cilju neobičnim putevima, a ako ima vere ništa nije nemoguće, govori igumanija i jedina monahinja manastira Svetog Hristofora, zadužbine kralja Dragutina iz 13. veka, u Mislođinu, i navodi da je Božji poziv dobila mnogo ranije nego što je putem Gospodnjim krenula, ali da ga tada nije razumela.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Evtiha po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Čudo Svetog arhangela Mihaila u Kolosima. Katolička crkva obeležava 23. nedelju kroz godinu, dok je u jevrejskom kalendaru 24. elul, a muslimani nemaju veliki islamski praznik.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Što se tiče smrti beba, dece i uopšte moralno čistih mladića i devojaka, sveti oci dele mišljenje, ističe, da ih Bog uzima znajući da će u budućem oni voditi grešan život, izgubiti čistotu i lišiti se večnog života.
Svetac takođe upućuje na ozbiljan problem – postojanje prvorodnog greha. Iako detinjstvo u svom početku može delovati kao čist period života, sveti Teofan nas podseća da greh, iako skriven u početku, postepeno izlazi na površinu i menja našu prirodu. Ovaj proces nije pitanje slučajnosti, već, kako svetac objašnjava, deo naše slobode i odgovornosti. Greh nije nešto što nas neizbežno mora odvesti u propast, već nešto sa čim se moramo boriti.
Sveti Teofan Zatvornik u misli za 22. četvrtak po Pedesetnici ukazuje na važnost strpljenja, ljubavi i poštovanja prema onima koji ne veruju i ne prihvataju Gospoda. Njegova poruka podseća nas na način na koji se Gospod postavio prema onima koji ga nisu prihvatili. U Lukinom evanđelju (9,55-56) opisano je kako su učenici želeli da pošalju oganj s neba na selo koje nije primilo Isusa, ali Gospod je rekao: "Ne znate kakvog ste vi duha...“ On nije reagovao osvetnički, već je otišao u drugo selo, ostavljajući neverujuće da idu svojim putem.
Kada su zbog svoje vere izvedeni pred sud, Onisifor i Porfirije nisu pokazali strah, već su otvoreno ispovedili da je Hristos istiniti Bog i Tvorac neba i zemlje.
Nakon smrti patrijarha Aleksandra, verni narod je birao njegovog naslednika, a na njegovom mestu želeo je da vidi upravo Pavla, poznatog po vrlinama i pravoslavnom ispovedanju vere.
U pratnji srpskog patrijarha biće mitropoliti banatski Nikanor i šumadijski Jovan, protojerej Nedeljko Vasiljević, protođakoni Radomir Vrućinić i Ivan Gašić, đakon Vasilije Kostić i čtec Andrej Jelić.
Depresija i duševna patnja mogu toliko da opterete čoveka da mu i najobičnije životne stvari postanu teške, a pronalaženje mira čini se gotovo nedostižnim.
Govoreći o poniženju i strahu od tuđih reči, sveštenik je naglasio da niko ne može drugog čoveka istinski da ponizi, jer poniženje u duhovnom smislu nastaje iz čovekovih sopstvenih postupaka i greha.