Život ovog vojskovođe popočinje da se menja sa ratom između Rusa i Turaka za Krim sredinom 19. veka.
Da su čudni putevi Gospodnji pravi primer je turski paša Jusuf Oglu, koji se proslavio kao pravoslavni monah.
Priču o ovom neverovatnom čoveku na svom Instagram profilu podelio je otac Goran Kovačević i sve doveo do suza.
Život ovog vojskovođe popočinje da se menja sa ratom između Rusa i Turaka za Krim sredinom 19. veka. Jedan od komandanata koji je predvodio tursku vojsku bio je i Jusuf Oglu, čak je imao i počasnu titulu paše.
Kada su Turci u borbama zarobili neke ruske vojnike, krenuli su i da ih muče. Jusuf paša je lično odobravao mučenje, pa ih je i posmatrao. Bio je prosto opčinjen nepokolebljivošću i hrabrošu ruskih vojnika. Čak je znao i da ih upita, odakle im osmeh na licu kad znaju da ih čeka smrt. Na kraju je shvatio da ruski vojnici svu snagu i veru crpe iz vere u Isusa Hrista.
isntagram/pravoslavne.pouke_
Život Jusuf paše promenio je rat Rusije i Turske
Posle toga je rešio da istraži pravoslavlje koje mu se mnogo svidelo. Prema njegovim žitijima, posle nekih 20 godina od tada, krstio se i primio pravoslavlje, spremao se da napusti Tursku i ide u Persiju.
Međutim, Turci su saznali za njegovu izdaju islama, uhapsili su ga, a posle toga krenuli i surovo da ga muče. Između ostalog, urezivali su mu i krstove u kožu na grudima. Na kraju su mu polomili i sve kosti. Misleći da je mrtav, Turci su ga bacili kako bi ga psi dokrajčili.
Jusuf paša je preživeo i imao sreću da su ga takvog našli neki ruski trgovci. Kad im je rekao šta ga je zadesilo i videvši ga takvog unakaženog, smilovali su se na njega i prebacili ga na Kavkaz. Ostavili su ga kod jedne žene da ga neguje dok se ne oporavi. Oporavio se jeste, ali nije bio ni nalik onom čoveku od ranije. Mučenje je ostavilo ogromne posledice - sada je bio poguren i hodao je sa štapom. Uspeo je da se prebaci takav do Odese pa je posle živeo u Kazanju i prema žitijima, dosta vremena je provodio na pokloničkim putovanjima.
isntagram/pravoslavne.pouke_
Starac Varsanufije
U jednom momentu, dok je bio u čuvenom Optinskom manastiru, totalno je zanemoćao. Tu su ga primili u manastirsku bolnicu, a kako nije dobro pričao ruski a verovao je da mu se bliži kraj, pitao je da li neko od sveštenstva priča francuski kako bi ga ispovedio i pričestio. I Božjom voljom, ispostavilo se da starac Varsanufije priča francuski i tako je on čuo neverovatnu priču o Jusuf paši, koji je na krštenju dobio ime Nikola.
Nikola ga je zamolio da dok je živ nikome ne priča ono što mu je rekao. Tokom boravka u bolnici Nikola se oporavio, ostao u manastiru gde je postao monah i primio malu shimu. I znao je vrlo često da pita starca Varsanufija da li on čuje anđeosko pojanje koje njemu veoma prija. Starac ga nije čuo, ali je čuvao Nikolinu tajnu da je bio uznese na nebesa i pričao da se u njegovom prisustvu osećao neverovatno. Govorio je da je Nikoli svetlelo lice dok je govorio. Tražio je od njega da mu opiše "nebeske stanove" koje je viđao dok je slušao anđeosko pojanje, Nikola mu je govorio da se to ne može opisati, ali da će uskoro i sam videti.
Printskin
Starac Anatolije
Vrlo brzo je i umro, kratko je poživeo u manastiru. Jedan drugi starac Anatolije, dobio je blagoslov da objavi priču o Jusuf paši odnosno monahu Nikoli.
Inače, kad su Jusufa Nikolu kupali pred smrt, telo mu je celo bilo u ranama, baš onakvim kakvim su ga mu Turci naneli. Bio je sav u ranama od bičevanja, a na grudima su mu se videli urezani krstovi.
Nepomnjanik u hrišćansstvu predstavljaju zle sile koje, ako zaposednu čoveka, mogu drastično uticati na njegov život,ali i izazivati duhovno posrnuće, ali i mnoge fizičke i mentalne bolesti.
Sveti Teofan ukazuje da ljudski um nije sposoban da razjasni sve tajne, te da razumevanje dolazi kroz Božiju blagodat, Duh Sveti, i anđele, a ne ljudskim naporima. Neke stvari postaju jasne vremenom, dok druge ostaju nepoznate, čak i tokom celog života. On takođe naglašava da su neke tajne skrivene iz predostrožnosti, jer bi njihovo razumevanje pre vremena moglo biti štetno. Poruka ove misli je da čovek treba da bude smiren i veruje u Božiju mudrost, prihvatajući činjenicu da mnogo toga nije u njegovoj moći da shvati, te da vera i poniznost pred Božijom voljom vode do dubljeg duhovnog razumevanja. Taktika vere i smirenosti pred Božijim planom, iako ne razumevanje, donosi mir i spasenje.
Evstratije je bio rimski vojvoda u gradu Satalionu, Evgenije mu je bio drug u vojsci, Orest je bio ugledan vojnik, Aksentije sveštenik, a Mardarije prost građanin i zemljak Evstratijev.
Kese srebra, o kojima Sveti Teofan govori, predstavljaju blagodati koje svaki vernik prima kroz svete tajne, i to je početak duhovnog rasta i služenja. Verovanje u Hrista nije samo pasivno prihvatanje, već aktivno služenje i davanje plodova vere. Sveti Teofan nas podseća da je vera ne samo pitanje pristajanja uz Hrista, već i pitanje lične odgovornosti, jer na kraju vremena Gospod će suditi svakom od nas na temelju toga šta smo učinili sa darovima koje smo primili.
Od gematrije i mističnih tumačenja do svetih tekstova i običaja, brojevi u jevrejskoj tradiciji nisu samo oznake količine već nose duboku simboliku koja otkriva pogled judaizma na stvaranje, veru, čoveka i zajednicu.
Crkveno učenje podseća da vernici ne bi trebalo olako da pristupaju oltaru. Od naklona i odgovora „Amin“ do duhovne pripreme za primanje Svete evharistije, postoje pravila čije zanemarivanje može imati ozbiljan verski značaj.
U besedi za utorak pete sedmice po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, vladika Nikolaj, opisuje trenutak kada izgovor prestaje da pripada govorniku i počinje da se vraća kao posledica.
Probajte sitne barene tikvice po receptu iz „Pravoslavnog posnog kuvara“, pročitajte Molitvu pred početak svakog dobrog dela i duhovno se nadahnite uz pouku Svetog Teofana Zatvornika.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svete mučenike Manuila, Savela i Ismaila po starom kalendaru, dok se po novom kalendaru obeležava Sabor Svetih dvanaest apostola (Pavlovdan). Katolička crkva obeležava spomendan Rimskih prvomučenika, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Posle 15 godina postupka, Strazbur je utvrdio da je Turska prekršila prava klirika i osporio tumačenje Lozanskog sporazuma, što može uticati i na druge slučajeve u Istanbulu.
Kimberli Gilfojl, nekadašnja voditeljka i tužiteljka, primila je svetinju sa Atosa u gestu koji je u prvi plan stavio duhovnu simboliku, a ne protokol i funkciju.
Poslednji ispraćaj 12-godišnjeg sina protojereja Ostoje Kneževića i popadije Viktorije duboko potresa vernike i bližnje, ostavljajući porodicu u tišini, molitvi i najtežem iskušenju koje jedan dom može da doživi.
Porodica, sveštenstvo i verni narod oprostili su se od sina sveštenika Ostoje Kneževića, dok je mitropolit crnogorsko-primorski u besedi poručio da se bol nosi krstom Hristovim, a da se duša čistote sabira u večnom životu.
Na sahrani dvanaestogodišnjaka koji je tragično preminuo, mitropolit Dimitrije govorio o veri, večnom životu i susretu bez rastanka, dok su porodica i vernici u tišini slušali poruke utehe i nade.
Broj 888 se, takođe, smatra i brojem duhovnog uspona i neprekinutog života, koji se veže za Hrista, koji je svojim uskrsnućem omogućio vernicima večni život.
Sveti Manuil, Savel i Ismail bili su Persijanci, sinovi oca neznabošca i majke hrišćanke, koja ih je odmalena vaspitala u duhu Jevanđelja i privela svetom krštenju.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Tihona Amatuntskog po starom, odnosno Svete apostole Petra i Pavla po novom kalendaru. Katolička crkva obeležava blagdan Svetih apostola Petra i Pavla, dok muslimani i Jevreji nemaju univerzalno priznati veliki praznik.
Na mestu gde se čuva sećanje na Kosovsku bitku služen je pomen knezu Lazaru i kosovskim mučenicima, dok su završetak okupljanja obeležila privođenja posle intervencije Kosovske policije.
I zaista, svaki Srbin danas domaćin, i svaka majka Srpkinja danas na Kosovu je na putu svetoga kneza Lazara i majke Jugovića, istakao je mitropolit Joanikije.
Mozaična ikona Presvete Bogorodice Odigitrije, pred kojom je, prema predanju, poslednje trenutke proveo otac Svetog Save, prvi put je izneta iz riznice Manastira Hilandar i predstavljena javnosti u prestonom gradu Srbije.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poručio je da snaga naroda počiva na očuvanju vere i identiteta, podsećajući da Vidovdan i Sveti knez Lazar svedoče o izboru večnih vrednosti koje su kroz vekove čuvale dostojanstvo i slobodu.