Moć skromnosti i nepokolebljiva ljubav prema Gospodu i ljudima, kao i celokupno duhovno nasleđe jednog od najvećih ruskih svetitelja, inspirišu verni narod do današnjeg dana.
Srpska pravoslavna crkva 15. januara slavi Prepodobnog Serafima Sarovskog, jednog od najvećih podvižnika i čudotvoraca Rusije, čiji je život ispunjen ne samo molitvom i trudom, već i dubokom ljubavlju prema svakom čoveku, bez obzira na njegovu tugu ili nevolju.
Prepodobni Serafim, rođen kao Prohor 1. avgusta 1759. godine u Kursku, bio je sin imućnih roditelja, ali od samog početka svog života pokazivao je posebnu težnju ka duhovnom putovanju. U 17. godini, pod uticajem majčine molbe, odlučuje da se posveti monaštvu, što ga vodi najpre u Kijevsko-pečersku lavru, a potom, na savet starca Dositeja, u sarovsku pustinju. Ovdje započinje svoj duhovni podvig, povlačeći se u tišinu i molitveno tihovanje.
Printscreen
Ikona Prepodobnog Serafima Sarovskog
Život Prepodobnog Serafima bio je primer istrajnosti u veri, postu i molitvi. Sa velikim trudom i skromnošću, provodio je dane na granitnim kamenim podovima, moleći se iz dubine duše, izgovarajući carnikovoj molitvi: "Bože, milostiv budi meni grešnomu!" Hiljadu dana i noći u patnji i molitvi, tražeći unutrašnje prosvetljenje i duhovno isceljenje, on je primao Božje darove: prozorljivost, čudotvorstvo i isceljenje.
Njegove reči, sa jedinstvenom ljubavlju i snagom, dodirivale su srca svih koji su dolazili u njegovu blizinu, a mnogi su izlazili isceljeni, ne samo fizički, već i duhovno obnovljeni.
Serafim Sarovski bio je poznat po tome što je svaki dan primao gotovo dve hiljade posetilaca, pružajući im ne samo isceljenje tela, već i blagoslov, utehu i savete. Iako je bio obasjan Božjom blagodati, on je uvek ostajao skroman, nazivajući sebe "ubogim Serafimom", smatrajući da je svaki dan njegovog života bio poziv na služenje i ljubav prema drugima.
Danas, sećajući se njegovog svetog života, podsećamo se da je Prepodobni Serafim Sarovski završio svoj ovozemaljski put 1833. godine, klečeći pred ikonom Božje Majke "Umilenje", sa malim krstom na vratu i rukama prekrštenim na grudima.
U njegovoj smrti, kao i u njegovom životu, bio je primer istinske pokornosti i svetosti, koja je odjekivala kroz sve njegove podvige. I danas, on ostaje svetionik ljubavi, skromnosti i duhovne snage, pozivajući nas da u svakodnevnim iskušenjima uvereno idemo putem Božje blagodati i ne odustajemo od ljubavi prema svakom biću.
Skriven od sveta i ušuškan na vrhu nepristupačne krečnjačke stene, ovaj manastir vekovima predstavlja duhovno utočište monasima, simbolizujući pobedu tišine i vere nad prolaznošću sveta.
Da bi brže ozdravili, starac je savetovao da se ne žalimo na sudbinu, da ne odustanemo, već da izazove prihvatimo i onda ćeš tvoje ponašanje u životu, shvatiti kao istinski podvig.
U srcu mirnog beloruskog mesta, mali Mihailo je doživeo čudesno isceljenje kada je slučajno upao u izvor Svetog arhangela Mihaila, a njegova priča svedoči o nepresušnoj božanskoj blagodatnosti i zaštiti koju nosi poglavar nebeskih vojski.
Podvižnik iz skita Svetog Andreja kaže kako 33 jedinstvena sastojka u miru moštiju Svetog Dimitrija i ikona Bogorodice Malevske potvrđuju prisustvo Duha Svetoga i vekovima čudesno isceljuju vernike.
Vernici često veruju da izbor venčanog prstena odlučuje o bračnom životu, ali protojerej Andrej Efanov objašnjava zašto prava snaga braka leži u molitvi, ljubavi i međusobnom poštovanju, a ne u spoljašnjim simbolima.
Posle trideset godina, prepodobni Prohor se u snu javio caru Diogenu i opomenuo ga rečima: "Zašto, Diogene, zaboravi svoje pređašnje haljine i mene starca? Postaraj se da mi podigneš makar mali hram".
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Od pažljivo prženog luka do mirisa ljute paprika - otkrijte tajnu starinskog monaškog ribljeg paprikaša koji spaja duh pravoslavnog života i prazničnih trpeza.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Jelena Georgijevna, izdanak velikih dinastija, ostavila je plemićke titule i raskošne palate da bi pronašla unutrašnji mir, pokorivši se Božjoj volji kroz nevolje, porodične tragedije i neugaslu duhovnu žeđ u dalekoj zemlji.
Proroštvo Svetog Save Storozhevskog povezalo je cara Francuske i pravoslavnu monahinju iz manastira kraj Pariza, a ova neverovatna priča o ljubavi, veri i zaboravljenoj plemenitosti nadilazi vekove.
Pod neprekidnom paljbom ukrajinskih snaga otac Miletiјe i bratija rizikovali su živote da bi spasli svetinje i verne duše. Rizično bekstvo, molitve i nepokolebljiva vera obeležili su strašne dane kada je napadnut Gornaljski manastir Svetog Nikolaja u Kurskoj oblasti.
Posle trideset godina, prepodobni Prohor se u snu javio caru Diogenu i opomenuo ga rečima: "Zašto, Diogene, zaboravi svoje pređašnje haljine i mene starca? Postaraj se da mi podigneš makar mali hram".
Srpska pravoslavna crkva 31. oktobra proslavlja dvojicu velikih svetitelja: apostola koji je Jvanđeljem dotakao srca ljudi i mitropolita koji je verom i mudrošću ujedinio narod Crne Gore.
Uz nekoliko sastojaka i malo strpljenja, svaka domaćica može da oblikuje ruže, listiće i cvetove od testa koji će slavski kolač pretvoriti u istinski simbol vere, lepote i porodičnog blagoslova.
Na blagoslovenom mestu gde se spajaju Dunav i Sava, patrijarh srpski služio je liturgiju i predvodio litiju do kapele Svete Petke, pozvavši vernike da se saberu u veri i Hristovu reč postave kao temelj života.
Od molitava za zdravlje i porodičnu sreću do isceljenja koja se prepričavaju generacijama — žene širom Srbije svedoče kako im je Sveta Petka vratila snagu, veru i mir u srcu.
Srpska pravoslavna crkva 31. oktobra proslavlja Svetog Luku, apostola, lekara i slikara, koji je prvi naslikao ikonu Presvete Bogorodice i zapisao Jevanđelje puno saosećanja i milosti.