Moć skromnosti i nepokolebljiva ljubav prema Gospodu i ljudima, kao i celokupno duhovno nasleđe jednog od najvećih ruskih svetitelja, inspirišu verni narod do današnjeg dana.
Srpska pravoslavna crkva 15. januara slavi Prepodobnog Serafima Sarovskog, jednog od najvećih podvižnika i čudotvoraca Rusije, čiji je život ispunjen ne samo molitvom i trudom, već i dubokom ljubavlju prema svakom čoveku, bez obzira na njegovu tugu ili nevolju.
Prepodobni Serafim, rođen kao Prohor 1. avgusta 1759. godine u Kursku, bio je sin imućnih roditelja, ali od samog početka svog života pokazivao je posebnu težnju ka duhovnom putovanju. U 17. godini, pod uticajem majčine molbe, odlučuje da se posveti monaštvu, što ga vodi najpre u Kijevsko-pečersku lavru, a potom, na savet starca Dositeja, u sarovsku pustinju. Ovdje započinje svoj duhovni podvig, povlačeći se u tišinu i molitveno tihovanje.
Printscreen
Ikona Prepodobnog Serafima Sarovskog
Život Prepodobnog Serafima bio je primer istrajnosti u veri, postu i molitvi. Sa velikim trudom i skromnošću, provodio je dane na granitnim kamenim podovima, moleći se iz dubine duše, izgovarajući carnikovoj molitvi: "Bože, milostiv budi meni grešnomu!" Hiljadu dana i noći u patnji i molitvi, tražeći unutrašnje prosvetljenje i duhovno isceljenje, on je primao Božje darove: prozorljivost, čudotvorstvo i isceljenje.
Njegove reči, sa jedinstvenom ljubavlju i snagom, dodirivale su srca svih koji su dolazili u njegovu blizinu, a mnogi su izlazili isceljeni, ne samo fizički, već i duhovno obnovljeni.
Serafim Sarovski bio je poznat po tome što je svaki dan primao gotovo dve hiljade posetilaca, pružajući im ne samo isceljenje tela, već i blagoslov, utehu i savete. Iako je bio obasjan Božjom blagodati, on je uvek ostajao skroman, nazivajući sebe "ubogim Serafimom", smatrajući da je svaki dan njegovog života bio poziv na služenje i ljubav prema drugima.
Danas, sećajući se njegovog svetog života, podsećamo se da je Prepodobni Serafim Sarovski završio svoj ovozemaljski put 1833. godine, klečeći pred ikonom Božje Majke "Umilenje", sa malim krstom na vratu i rukama prekrštenim na grudima.
U njegovoj smrti, kao i u njegovom životu, bio je primer istinske pokornosti i svetosti, koja je odjekivala kroz sve njegove podvige. I danas, on ostaje svetionik ljubavi, skromnosti i duhovne snage, pozivajući nas da u svakodnevnim iskušenjima uvereno idemo putem Božje blagodati i ne odustajemo od ljubavi prema svakom biću.
Skriven od sveta i ušuškan na vrhu nepristupačne krečnjačke stene, ovaj manastir vekovima predstavlja duhovno utočište monasima, simbolizujući pobedu tišine i vere nad prolaznošću sveta.
Da bi brže ozdravili, starac je savetovao da se ne žalimo na sudbinu, da ne odustanemo, već da izazove prihvatimo i onda ćeš tvoje ponašanje u životu, shvatiti kao istinski podvig.
U srcu mirnog beloruskog mesta, mali Mihailo je doživeo čudesno isceljenje kada je slučajno upao u izvor Svetog arhangela Mihaila, a njegova priča svedoči o nepresušnoj božanskoj blagodatnosti i zaštiti koju nosi poglavar nebeskih vojski.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Kad su mu rekli da je jedina šansa transplantacija srca, brat Goran nije odustao. Iz bolničke sobe krenuo je na put duhovnog isceljenja ka Hilandaru, gde je pronašao snagu za novi život.
Radovi su izvođeni na osnovu tehničke dokumentacije, uz ispitivanje kvaliteta materijala i nosivosti konstruktivnih elemenata, kaže se, između ostalog.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.