ŠTA JE STEFAN NEMANJA NA SAMRTI REKAO SVOM SINU SVETOM SAVI: Čedo moje slatko, ja dajem ovu zapoved...
Sveti Sava je bio najmlađi sin srpskog župana Stefana Nemanje, koji je kasnije krenuo stopama svog sina i sam se zamonašio dobijajući ime Simeon.
Sveti Simeon duhovno je, monaško ime Stefana Nemanje, utemeljivača dinastije Nemanjića. Rođen je u Ribnici kod Podgorice oko 1114. godine.
Na današnji dan 1199. godine u Hilandaru umro je Stefan Nemanja, otac Svetog Save i osnivač dinastije Nemanjić koja je vladala srpskim zemljama više od dva veka.
Sveti Simeon duhovno je, monaško ime Stefana Nemanje, utemeljivača dinastije Nemanjića. Rođen je u Ribnici kod Podgorice oko 1114. godine.
Bio je veliki vladar srpskog naroda, ujedinitelj srpskih zemalja, tvorac nezavisne srpske države, branitelj pravoslavlja, progonitelj jeresi.
Kažu da je ovaj moćni ratnik svoje zemlje bio milosrdni čovek, darežljiv prema sirotinji.
Uspostavivši mir sa okolnim zemljama, 1196. godine, odrekao se prestola u korist srednjeg sina, kasnije prvog kralja iz dinastije Nemanjića - Stefana Prvovenčanog.
Već sutradan se zamonašio, u manastiru Studenica, gde dobija ime Simeon. Potom odlazi u manastir Vatoped, na Svetoj Gori, kod svog najmlađeg sina, tada monaha Save, kasnije Svetog Save.
Zajedno obnavljaju manastir Hilandar, koji su dobili od vizantijskog cara. Nemanja je u njemu poživeo samo sedam meseci. Mošti su mu kasnije prenete u Studenicu, njegovu zadužbinu.
Gradio je još i Đurđeve stupove, manastir Svetog Nikole kod Kuršumljije i crkvu Svete Bogorodice na ušću reke Kosanice.
Zbog čudotvornog tečenja mira iz njegovih moštiju, prozvan je Mirotočivim.
Vinova loza, iznikla iz njegovog privremenog groba u Hilandaru, i danas rađa čudotvorno grožđe, čiji plodovi pomažu parovima da dobiju decu.
Žitije Stefana Nemanje je ostalo napisano u nekoliko verzija. Opisali su ga njegovi sinovi - Sveti Sava i Stefan Prvovenčani, kao i jeromonah Domentijan.
Sveti Sava je bio najmlađi sin srpskog župana Stefana Nemanje, koji je kasnije krenuo stopama svog sina i sam se zamonašio dobijajući ime Simeon.
Trebalo bi da pobožna razmišljanja češće dodirnu strune naše duše i našeg srca...
Post je podvig, treba da se odreknemo ružih reči, dela i misli, ali treba da se odreknemo i neke hrane, kaže otac Aleksandar.
Na II vaseljenskom saboru, upravo je ovaj svetac kao svog naslednika postavio Grigorija Bogoslova na carigradskom patrijarškom prestolu, zađakonio je Vasilija Velikog i krstio Jovana Zlatousta.
Sveti Simeon je otac Svetog Save, a doba njegove vladavine smatra se prelomnim periodom u srpskoj istoriji i kulturi.
Na današnji dan se sa poštovanjem sećamo Stefana Prvovenčanog – prvog srpskog kralja, ktitora, mirotvorca i sina svetitelja, koji je krunisao veru svoga naroda.
Kako je jedna molitva i isceljenje Jovana Damaskina iz 8. veka oblikovalo vekovne običaje, donelo svetlost u najmračnijim vremenima i postalo simbol večne zaštite manastira Hilandar.
Dušan Milovanović, istoričar i poznavalac Svete gore, ističe da je Sveti Sava, uz pomoć svog oca Svetog Simeona, podigao manastir Hilandar kao obrazovni centar za srpski narod, dok su kelije na Svetoj gori, koje su nekada bile srpske, danas u većem delu u rukama Grka.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog sveštenomučenika Artemona po starom i Svetog mučenika Vasilija Amasijskog po novom kalendaru. Katolici obeležavaju Nedelju Dobrog pastira, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Bio sveštenik u Laodikiji za vreme cara Dioklecijana.
Pravoslavni vernici danas obeležavaju Svetog Vasilija Ispovednika po starom i Svetog apostola Marka po novom kalendaru. Katolici obeležavaju praznik Svetog apostola Marka, dok Jevreji i muslimani nemaju univerzalno priznat veliki praznik.
Još kao mlad postao je monah i učenik Prepodobnog Prokopija Dekapolita.
Eparhija zagrebačko-ljubljanska ne ostavlja prostor za relativizaciju – traži odgovornost, upozorava na posledice i ukazuje da je pogođeno nešto mnogo dublje od same svetinje
Dobrun kod Višegrada krije priču o monasima, carevima, razaranjima i obnovama koje prkose vremenu, mesto gde se slojevi istorije ne čitaju, nego osećaju pod nogama i u tišini zidova.
Mitropolit dabrobosanski govori o odlasku mladih, tišini koja postaje opasna, zloupotrebi vlasti i prizorima iz Jerusalima koji bude nelagodu.
U razgovoru koji nadilazi uobičajene novinarske priče, otac Dimitrije govori o smislu praznovanja, o radosti koja ne prolazi i o tome zašto se Vaskrs ne objašnjava, već prepoznaje u životu, odnosima i svakodnevnim susretima vernika.
Od krika na krstu do reči koje podižu iz beznađa: zašto su rani hrišćani sačuvali baš ove trenutke u izvornom obliku.
Iako se priprema od istih osnovnih sastojaka, svaka kuhinja mu daje svoj potpis, čuvajući duh jela koje je preživelo generacije.
Pravoslavno iskustvo podseća da se snaga čoveka ne meri time koliko može da uzvrati, već koliko može da podnese i oprosti.