Nekadašnji basista benda Danzig Džoš Lejzi govori o ličnom slomu, godinama borbe sa zavisnošću i susretu s verom, koji ga je doveo do odluke da primi svetu tajnu krštenja u Pravoslavnoj crkvi.
Od pojačala i buke bine do tišine hrama, put Džoša Lejzija ne liči na uobičajenu priču o promeni životnog pravca. Bivši basista hevi metal benda Danzig danas stoji pred vratima Pravoslavne crkve, spreman da na Veliku subotu primi svetu tajnu krštenja, posle godine dana intenzivnog i ličnog duhovnog traganja.
Lejzi (54) o svom preobraženju govorio je u podkastu "Counterflow", bez ulepšavanja i velikih reči, dotičući se vere, trezvenosti i stradanja. Njegovo svedočanstvo ne počinje pričom o krizi identiteta, već sasvim konkretnim povodom - željom njegovog sina da ode u pravoslavnu crkvu. Tako je Lejzi načinio prvi korak, ne sluteći koliko će ga on daleko odvesti.
Jedan ulazak u hram koji je promenio sve
Presudan trenutak dogodio se pri prvoj poseti pravoslavnom hramu Svetog Jakova. Lejzi je taj susret opisao kao iskustvo koje ga je u potpunosti obuzelo.
- Ušao sam u pravoslavnu crkvu i to je obuzelo moj život i potpuno ga preuzelo - rekao je, svedočeći o snazi susreta koji nije ostao na nivou prolazne radoznalosti, već se pretvorio u trajno opredeljenje.
Društvene Mreže
Džoš Lejzi
Muzička biografija Džoša Lejzija vezana je za kraj devedesetih, kada je sarađivao sa bendom Danzig, nakon višegodišnjeg rada kao tehničar za bubnjeve i bas. Ipak, iza scene i reflektora njegov život je prolazio kroz drugačije i teže borbe.
Stradanje kao put ka Hristu
Devetnaest godina provedenih u "Anonimnim alkoholičarima", kako sam ističe, pokazalo se kao važna priprema za pravoslavni način života, naročito kroz iskustvo poslušnosti i unutrašnje discipline. Gubitak doma i posla dodatno su ogolili stvarnost s kojom se suočio.
Umesto očajanja, Lejzi govori o stradanju kao o prostoru u kojem se njegov odnos s Hristom produbio. U tim trenucima, kaže, vera je prestala da bude apstraktna ideja i postala lična potreba.
Njegova poruka je svedena i jasna, lišena patetike:
- Sve što želim jeste da Hristos bude u mom životu.
U toj rečenici sabrana je suština puta koji ga je odveo od muzičke scene do krstionice - puta na kojem se glasna spoljašnjost zamenjuje tihim, ali odlučnim unutrašnjim odgovorom na poziv vere.
Parohije od Teksasa do Njujorka beleže stotine novih vernika koji se pripremaju za krštenje, dok arhijerej Antiohijske patrijaršije ističe da iza brojki stoji dug i zahtevan put istinskog obraćenja, a ne prolazni trend.
Srpska pravoslavna parohija Svete Trojice u Kolumbiji bila je svedok snažnog duhovnog preobražaja: mladi ljudi iz Medeljina, zakoračili su u drevnu tradiciju i primili dar Duha Svetoga.
Sve više mladih u Sjedinjenim Državama okreće se drevnom crkvenom predanju, tražeći jasnoću učenja, duhovnu stabilnost i zajednicu koja nudi smisao umesto isprazne forme.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
Njegovo stradanje dogodilo se u vreme kada su hrišćani bili izloženi strašnim progonima, a pred bezbožnim carem i njegovim zahtevima ostao je nepokolebljiv do poslednjeg trenutka života.
Čovek često zaboravlja da nije dovoljno samo govoriti o dobru, već da se ono mora pokazati u odnosu prema drugima, naročito onda kada je teško ostati čovek.
U vatrenoj stihiji na Vračaru dugogodišnji upravnik Patrijaršijskog dvora zadobio je opekotine na oko 30 odsto tela i teško oštećenje pluća usled udisanja dima