Dok su današnje trpeze često pretrpane egzotičnim ukusima, ajmokac – jednostavan sos od belog luka i pilećeg mesa – podseća nas na vreme kada su mirisi iz kuhinje bili najtačniji sat i najlepši poziv za okupljanje oko stola.
U kućama naših baka vreme se merilo mirisima. Nisu postojali digitalni satovi ni podsetnici – znalo se da je podne kada zamiriše supa, a popodne kad u kuhinji zavri ajmokac. Nije to bilo jelo koje se sprema za goste, već za porodicu – za one dane kada se oko stola okupe svi, ćutke srčući kašiku za kašikom nečeg što greje i dušu i stomak.
Ajmokac je jedno od onih jela koje se retko nalazi na današnjim menijima, ali zato zauzima posebno mesto u starim kuvarima i još starijim sećanjima. Nastao u skromnim domaćinstvima, najčešće zimi, kada su duge večeri bile ispunjene mirisima kuvanog mesa, belog luka i blagog sosa koji se razliva preko parčeta hleba. Bio je to način da se iskoristi svaka kost, svaka grančica zeleni – da se od malo napravi mnogo – i da to „mnogo“ bude ukusnije od najraskošnijih obroka.
Recept koji vam prenosimo potiče iz porodične beležnice, ispisan drhtavim rukopisom jedne bake, koja je, poput mnogih, verovala da je ljubav glavni sastojak svakog jela.
Sastojci:
1 pileće belo meso
veza zeleni za supu
5–6 čenova belog luka
3 kašike brašna
komadić putera ili malo ulja
2 kašike limunovog soka ili sirćeta
so i beli biber po ukusu
Schutterstock/https:/jazz3311
A ako poželite da ovom jelu date savremeniju notu – prelijte ajmokac preko barenog povrća, poput brokolija, šargarepe ili krompira
Priprema:
Najpre se skuva bogata pileća supa – od belog mesa i zeleni. Kada meso omekša, izvadi se, odvoji od kostiju i kožice, pa se iseče na krupnije komade – onako kako bi to učinila baka – da se ne postidiš pred tanjirom.
Na tihoj vatri zagreje se malo putera ili ulja, pa se na tome proprži sitno iseckan beli luk – tek toliko da zamiriše, ali ne da porumeni. Dodaje se brašno i meša dok se ne dobije svetla zaprška. Zatim se doliva supa – postepeno, uz neprestano mešanje, da ne bude grudvica. Potrebno je oko pola litra supe, taman toliko da se dobije gust, ali tečan sos.
U taj sos spuštaju se komadi mesa, pa se sve zajedno krčka još nekoliko minuta na blagoj vatri. Po ukusu se dodaju beli biber i limunov sok ili sirće. Ako je sos pregust, može se razrediti još jednom kutlačom supe.
Služiti toplo, uz hleb iz rerne ili kukuruznu proju. A ako poželite da ovom jelu date savremeniju notu – prelijte gotov ajmokac preko barenog povrća, poput brokolija, šargarepe ili krompira. Na tanjiru će izgledati elegantno, a ostati verno svom korenu. Tako spoj tradicije i estetike dolazi u jednu kašiku.
Saveti:
Ajmokac je jednostavan, ali, kao i svako jelo koje nosi duh prošlih vremena – traži pažnju i razumevanje. Koristite sveže pileće meso, po mogućstvu bez kože, ali ako želite jači ukus, slobodno posegnite za batakom ili kombinacijom pilećih delova.
Zeleniš za supu birajte pažljivo – neka to budu peršun, celer i crni luk, u punoj vezi, oprani i sveži, jer samo tako daju onu toplinu domaćeg tanjira. Beli luk neka ne bude dodavan štedljivo – on je srce ovog sosa. Za osvežavajuću notu, limunov sok je idealan, a za nešto snažniji utisak – može i sirće. Puter daje raskoš, ali maslinovo ulje je zdravija, jednako ukusna alternativa.
Meso kuvajte pažljivo – da bude mekano, ali ne prekuvano. Zapršku pravite polako, na srednjoj vatri, da brašno ne zagori. Začine dodajte postepeno, po osećaju. Ako želite puniju supu, ubacite šargarepu ili parčence krompira. A ključ svega je – tiha vatra. Na njoj se ukusi stope, a sećanja rađaju. U toj tišini kuvanja, uz miris belog luka koji se topi u masnoći, rađa se ono što nas vezuje s prošlošću – tanjir domaće utehe koji, iznova i iznova, vraća kući.
U periodu kada priroda daruje svoje najlekovitije biljke, donosimo vam recept za čorbu koja se vekovima kuva u srpskim domaćinstvima – jednostavna, okrepljujuća i bogata blagodatima za telo i dušu.
U vremenu kada su nežne ruke baka bile najbolji začin svakog jela, nastala je bela čorba - jednostavno toplo jelo koje i danas, u jednom zalogaju, budi mirise detinjstva, sigurnost doma i nezaboravne porodične trenutke.
Dok danas jurimo za egzotičnim receptima i brzom hranom, jedno skromno, a čudesno jelo od piletine i belog luka podseća nas kako su naše bake kuvale – tiho, s ljubavlju i bez žurbe. Otkrivamo recept za ćerviš, zaboravljeni klasik domaće kuhinje koji greje i telo i srce.
Otkrijte kako se priprema ovo starinsko jelo koje je generacijama krasilo trpeze prizrenskih domaćinstava – jednostavni sastojci, bogat ukus i sećanja koja ne blede.
Nekada pripremana u manastirima za goste, danas simbol domaće kuhinje i snalažljivosti – otkrivamo recept i priču iza starog balkanskog paprikaša koji je sačuvao duh tradicije.
Otkrijte tajne jobroka koji se nekada spremao u svakoj seoskoj kuhinji - miris pečene piletine i zapečenog testa vratiće vas pravo za bakin sto, gde se toplina doma merila punim tanjirom i zajedničkim obrokom.
U trenucima kada se bolest vraća, nemir ne popušta, a rešenja blede, reči matuške Antonije otvaraju prostor za drugačiju vrstu borbe - onu koja zahteva istrajnost, a ne obećava brz ishod.
Od apostola Pavla do Svetog Nikolaja Žičkog – pravoslavno predanje pokazuje kako astrologija i okultizam ne nude znanje ni sigurnost, već tiho uvode u duhovno ropstvo i udaljavaju od slobode koju daruje Hristos.
Liturgija, reči patrijarha Porfirija i prisustvo verskih lidera i uglednih gostiju iz zemlje i inostranstva učinili su da se porodični praznik pretvori u događaj sa širim značenjem.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Saznajte kako da pripremite jelo koje je nekada bilo nezaobilazno na slavskim trpezama i nedeljnim porodičnim ručkovima, a danas predstavlja pravo kulinarsko blago.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Otkrijte kako da pripremite starinski kolač „na kašike“, sa mirisom kakaa i domaćih jaja, koji spaja generacije, unosi toplinu u vaš dom i postaje nezaobilazna poslastica uz popodnevnu kafu ili prazničnu trpezu.
Ova tradicionalna pita sa mesom i sušenom ovčetinom krasila je nedeljne trpeze u planinskim domaćinstvima, šireći miris koji budi uspomene i donosi osećaj zajedništva.
Recept iz "Srbski kuvara" koji kombinuje mirise povrća i začina, idealan za posne dane kada je riba dozvoljena, a svaki zalogaj spaja ukus posta i bogatstvo tradicije.
Otac Onufrije Hilandarac u svojoj knjizi „Svetogorski kuvar s pričama“ otkrio je kako nastaje ovaj skroman hleb s prazilukom koji je vekovima hranio bratstvo.
Iguman Arsenije kroz poređenje sa svetiteljem iz Amerike upozorava da se duhovno stanje ne skriva - ono se oseti i onda kada mnogi misle da ga niko ne primećuje.
Skoro tri decenije ovaj zanatlija iz Ježevice izrađuje voštanice po manastirskom predanju, učeći nas da se prava sveća ne stvara mašinom, već strpljenjem, iskustvom i verom koja se ne gasi ni kada plamen dogori.
Kratak razgovor koji počinje bezazleno, a završava se neprijatnim ogledalom u kome se prepoznaju vera bez napora, pobožnost bez dela i razlog zbog kog mnogi beže od istine o sebi.
U besedi za 27. subotu po Duhovima, saznajte Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako svakodnevno preispitivanje i pokajanje mogu vratiti svetlost u život.