Otkrijte kako se priprema ovo starinsko jelo koje je generacijama krasilo trpeze prizrenskih domaćinstava – jednostavni sastojci, bogat ukus i sećanja koja ne blede.
U starom Prizrenu, gde se mirisi bosiljka i pečenog luka prepliću s uspomenama na detinjstvo i porodična okupljanja, rađa se jedno jelo koje nosi dušu grada – prizrenski birjan. Ovaj tradicionalni recept prenosi se s kolena na koleno i s ljubavlju priprema i danas, bilo da miriše iz domaće kuhinje ili iz male porodične kafane u starom jezgru grada. S nežnim komadima teletine ili piletine, osvežavajućim spanaćem i blagom kremastom notom, prizrenski birjan ne osvaja samo nepca, već i srce svakog gosta – kao da u svakom zalogaju progovara stari Prizren sa svim svojim bojama, ukusima i pričama. Uz ovakva jela, nekada su se okupljale čitave porodice oko trpeze posle liturgije, deleći i hleb i ljubav
Sastojci:
2 glavice crnog luka
400 g telećeg ili pilećeg mesa
400 g spanaća
1 šolja od 2 dl pirinča
2 kašike kisele pavlake
2 jajeta
1/2 dl ulja
po ukusu soli
1/2 kašičice bibera
Shutterstock/teleginatania
Prizrenski birjan
Priprema:
Crni luk očistiti, sitno iseckati, pa propržiti na ulju. Dodati meso isečeno na komade, posoliti, pobiberiti i zajedno s lukom dinstati dok meso ne omekša.
Spanać očistiti i oprati, pa preliti kipućom vodom, zatim ocediti. Pirinač skuvati u dve šolje vode, posoliti. Pomešati spanać, pirinač i pavlaku, dodati meso i sve zajedno dobro sjediniti. Masu izliti u posudu za pečenje, preko razbiti dva jajeta, pa staviti u rernu zagrejanu na 200 stepeni i peći dok se jaja ne zapeku.
Savet:
Birjan po prizrenskom receptu nije samo jelo – to je umetnost u tanjiru, spoj jednostavnih sastojaka i pažljivo čuvanih tajni domaćih kuvarica. Svaki korak u pripremi, od strpljivog dinstanja luka do završnog sloja kremaste pavlake i pečenih jaja, ima svoju ulogu u stvaranju topline i ukusa koji podsećaju na detinjstvo i domaću trpezu.
Bilo da birate bogatiju varijantu s teletinom ili laganiju s piletinom, uz svež spanać i rastresit pirinač – dobićete jelo koje budi i telo i dušu. Poslužite ga uz kiselo mleko, parče somuna i osmeh, i dozvolite da miris Prizrena unese malo njegove tihe, ali raskošne duše i u vaš dom.
U periodu kada priroda daruje svoje najlekovitije biljke, donosimo vam recept za čorbu koja se vekovima kuva u srpskim domaćinstvima – jednostavna, okrepljujuća i bogata blagodatima za telo i dušu.
U vremenu kada su nežne ruke baka bile najbolji začin svakog jela, nastala je bela čorba - jednostavno toplo jelo koje i danas, u jednom zalogaju, budi mirise detinjstva, sigurnost doma i nezaboravne porodične trenutke.
Dok danas jurimo za egzotičnim receptima i brzom hranom, jedno skromno, a čudesno jelo od piletine i belog luka podseća nas kako su naše bake kuvale – tiho, s ljubavlju i bez žurbe. Otkrivamo recept za ćerviš, zaboravljeni klasik domaće kuhinje koji greje i telo i srce.
Bez kvasca, razvijanja i čekanja – ove mekane zalogaje možete pripremiti za tren oka, a savršeno pristaju uz med, džem, kajmak ili sir, baš kao što su ih nekad služile naše bake kad iznenada stignu gosti.
Nekada nezaobilazno na trpezi, danas gotovo izbrisano iz sećanja — čikovi su jednostavno jelo, koje podseća na raviole. Oduševljavaju ukusom, mirisom belog luka i toplinom domaće kuhinje.
Pravoslavna crkva 19. januara obeležava Krštenje Isusa Hrista, događaj u kome se otkriva Tajna Trojstva, dok osvećena voda, postaje znak Božje blizine, duhovne snage i početka unutrašnje obnove svakog čoveka.
Dok mnogi veruju u priče o ispunjenju želja tokom bogojavljenske noći, pravoslavlje podseća da je ovaj dan posvećen molitvenom sećanju na Hristovo krštenje, Božiju objavu ljudima i učenju o veri i Božijoj volji.
Molitveno sećanje na Hristovo krštenje na Jordanu i glas koji je odjeknuo sa nebesa svake godine iznova sabira vernike u hramovima, dok osvećena voda iz crkve postaje veza između vere i svakodnevnog života u srpskim domovima.
Doček prepisa Bogorodice Trojeručice pretvorio je običnu večernju službu u događaj koji su vernici doživeli kao lični susret, a ne kao crkveni protokol.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Pripremite ove nežne kolačiće po receptu koji se čuva generacijama i otkrijte kako svaki zalogaj može da probudi sećanja, poveže porodicu i upotpuni praznično slavlje.
Pišinger je jednostavna, ali raskošna poslastica koja vekovima krasi slavske trpeze — savršena za sve koji vole spoj hrskavih oblandi i čokolade, uz miris doma i prazničnu toplinu.
U kuhinjama pravoslavnih domaćica, ova čorba se pripremala s ljubavlju – za praznike, slave i nedeljne porodične ručkove. Sada je pravo vreme da je ponovo otkrijete i spremite po originalnom receptu iz tradicije srpske kuhinje.
Dok su današnje trpeze često pretrpane egzotičnim ukusima, ajmokac – jednostavan sos od belog luka i pilećeg mesa – podseća nas na vreme kada su mirisi iz kuhinje bili najtačniji sat i najlepši poziv za okupljanje oko stola.
Otkrijte tajne jobroka koji se nekada spremao u svakoj seoskoj kuhinji - miris pečene piletine i zapečenog testa vratiće vas pravo za bakin sto, gde se toplina doma merila punim tanjirom i zajedničkim obrokom.
Ovi jednostavni, ali neodoljivi kolačići nekada su bili omiljena poslastica naših baka i deo porodičnih okupljanja. Uz samo nekoliko sastojaka, lako ih možete napraviti i u svoj dom uneti toplinu i ukus nekih srećnijih, sporijih vremena.
Jednostavno jelo iz rerne, sastavljeno od onoga što se nađe u kuhinji, idealno je za sporu nedelju, razgovore za stolom i decu koja već posle prvog zalogaja pitaju ima li još.
Zavetni hram na Vračaru večeras je centar molitve i svetlosti, gde se kroz ikone, sveće i melodije proživljava Hristov prvi susret sa Zakonom, duhovno obrezanje srca i početak nove godine po julijanskom kalendaru – događaji koji ne ostavljaju nikog ravnodušnim.
Poglavar Srpske pravoslavne crkve poslao snažnu božićnu poruku o miru, srcu koje treba da se promeni i veri koja ne počinje od spoljašnje veličine, već iznutra.
Kao nastojateljica manastira Ljubostinja više od trideset godina, ostavila je duhovno nasleđe tihe požrtvovanosti, koje ostaje večni putokaz za sve koji traže mir i utehu.
Mnogi se pitaju da li moraju oba dana u crkvu, da li je kupanje obavezno i šta se zaista računa pred Bogom - evo šta kaže crkvena praksa, a šta narodno predanje.