"KO OŽENI RASPUŠTENICU ILI GLUMICU – NE MOŽE BITI SVEŠTENIK": Otac Dušan otkrio zašto su crkvena pravila neumoljiva kada je reč o izboru bračne saputnice
Protojerej-stavrofor Dušan Kolundžić pojašnjava zbog čega su Apostolska pravila stroga u pogledu prošlosti žene kandidata za sveštenički čin.
U savremenom svetu, gde se brakovi sklapaju i raskidaju sve češće, a tradicionalni obrasci porodičnog života bivaju stavljeni na probu duhom vremena, postoje duhovne ustanove koje svoje temelje ne zasnivaju na prolaznim tendencijama, već na večnim načelima. Pravoslavna crkva, kao čuvar tih večnih istina, ostaje verna pravilima koja ne samo da vode ka spasenju, već i čuvaju svetost službe koju sveštenik nosi. Jedno od takvih pravila tiče se i izbora životne saputnice budućeg sveštenoslužitelja.
Strogo crkveno pravilo koje su ustanovili apostoli
Otac Dušan Kolundžić precizno objašnjava temelj ovog pravila:
– Apostolska pravila, svojim 18. pravilom o braku sveštenoslužitelja, određuju: Koji je uzeo udovicu, ili (ras)puštenicu, ili bludnicu, ili ropkinju, ili glumicu, ne može biti ni episkop, ni prezviter, ni đakon, niti uopšte u svešteničkom imeniku. Ovo pravilo zasniva se na božanskom pravu, jer Sveto pismo zahteva od sveštenih lica – prema tumačenju episkopa Nikodima Milaša – da budu uzor u svemu, a naročito u društvenom i porodičnom životu, i da kuća njihova bude ogledalo za ostale verne (vidi 1. Timoteju 3, 2–8 i Titu 1, 6–9) – gvorio je protojerej-stavrofor Dušan Kolundžić za portal svetosavlje.org.
Popadija nije samo životna saputnica, već i saradnica u poslanju sveštenika
Ovo drevno, ali i dalje važeće pravilo, kako otac Dušan ističe, nije plod ljudskog moralizovanja, već izraz duhovne odgovornosti koju Crkva prepoznaje u liku sveštenika i njegove porodice. Supruga sveštenika, kako dodaje, nije samo životna saputnica, već i saradnica u njegovom poslanju, ogledalo njegove službe i tihi stub zajednice.
– Ovo pravilo nastoji da dokaže da, kao što sveštenik mora u svemu da bude primeran, tako mora da bude primerna i supruga, njegova životna saputnica, koja – isto kao i sveštenik – mora da utiče na dobar društveni i porodični život ostalih vernih. Prema tome, draga sestro Slađana, odgovor na tvoje pitanje je sasvim jasan: kandidat za sveštenički poziv ne može da oženi raspuštenicu, dakle ženu koja je već imala jedan brak, i koji je razveden – naglašava otac Dušan.
Art_man/Shutterstock
Venčanje, ilustracija
Crkva ne ponižava prošlost, već postavlja visoke duhovne kriterijume
U društvu koje sve češće relativizuje granice, pravila i značenja, ovakve odredbe mogu izgledati strogo. Međutim, kada se posmatraju kroz prizmu večnosti – ne kao osuda, već kao svetlost koja obasjava put onima koji se odlučuju za svetu službu – postaje jasno da Crkva time ne ponižava prošlost nekog čoveka ili žene, već postavlja visoke duhovne kriterijume za one koji treba da vode druge ka Carstvu nebeskom.
Jer, kako je i u Svetom pismu zapisano: „Ako neko želi episkopsko zvanje, dobru stvar želi... ali neka bude muž jedne žene, trezan, razborit, čedan, ugledan, gostoljubiv, sposoban da uči...” (1. Tim. 3, 1–2). A tu započinje sve – u domu, sa onima koje Bog spoji u jedno.
Otac Ljuba na početku naglašava kako je ovo pitanja našeg narodnog pada i na koja je teško dati odgovor objašnjavajući da se radi o jednom apsurdu hrišćanskog morala koji se traži gde ga prosto nema, a njegov odgovor vam prenosimo u celosti.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
Iako deluju mirno i srećno u ranom detinjstvu, mnoga deca kasnije postaju buntovna i izgubljena. Starac Pajsije objašnjava zašto pravila, red i perfekcionizam ne mogu zameniti toplinu vere, nežnost i majčinsku molitvu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Peticija je predata crnogorskim državnim zvaničnicima, dok istorijski navodi i pismo mitropolita Amfilohija svedoče o starom hramu Svete Trojice i litijskoj tradiciji koja je vekovima okupljala vernike na vrhu Rumije.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.