"KO OŽENI RASPUŠTENICU ILI GLUMICU – NE MOŽE BITI SVEŠTENIK": Otac Dušan otkrio zašto su crkvena pravila neumoljiva kada je reč o izboru bračne saputnice
Protojerej-stavrofor Dušan Kolundžić pojašnjava zbog čega su Apostolska pravila stroga u pogledu prošlosti žene kandidata za sveštenički čin.
U savremenom svetu, gde se brakovi sklapaju i raskidaju sve češće, a tradicionalni obrasci porodičnog života bivaju stavljeni na probu duhom vremena, postoje duhovne ustanove koje svoje temelje ne zasnivaju na prolaznim tendencijama, već na večnim načelima. Pravoslavna crkva, kao čuvar tih večnih istina, ostaje verna pravilima koja ne samo da vode ka spasenju, već i čuvaju svetost službe koju sveštenik nosi. Jedno od takvih pravila tiče se i izbora životne saputnice budućeg sveštenoslužitelja.
Strogo crkveno pravilo koje su ustanovili apostoli
Otac Dušan Kolundžić precizno objašnjava temelj ovog pravila:
– Apostolska pravila, svojim 18. pravilom o braku sveštenoslužitelja, određuju: Koji je uzeo udovicu, ili (ras)puštenicu, ili bludnicu, ili ropkinju, ili glumicu, ne može biti ni episkop, ni prezviter, ni đakon, niti uopšte u svešteničkom imeniku. Ovo pravilo zasniva se na božanskom pravu, jer Sveto pismo zahteva od sveštenih lica – prema tumačenju episkopa Nikodima Milaša – da budu uzor u svemu, a naročito u društvenom i porodičnom životu, i da kuća njihova bude ogledalo za ostale verne (vidi 1. Timoteju 3, 2–8 i Titu 1, 6–9) – gvorio je protojerej-stavrofor Dušan Kolundžić za portal svetosavlje.org.
Popadija nije samo životna saputnica, već i saradnica u poslanju sveštenika
Ovo drevno, ali i dalje važeće pravilo, kako otac Dušan ističe, nije plod ljudskog moralizovanja, već izraz duhovne odgovornosti koju Crkva prepoznaje u liku sveštenika i njegove porodice. Supruga sveštenika, kako dodaje, nije samo životna saputnica, već i saradnica u njegovom poslanju, ogledalo njegove službe i tihi stub zajednice.
– Ovo pravilo nastoji da dokaže da, kao što sveštenik mora u svemu da bude primeran, tako mora da bude primerna i supruga, njegova životna saputnica, koja – isto kao i sveštenik – mora da utiče na dobar društveni i porodični život ostalih vernih. Prema tome, draga sestro Slađana, odgovor na tvoje pitanje je sasvim jasan: kandidat za sveštenički poziv ne može da oženi raspuštenicu, dakle ženu koja je već imala jedan brak, i koji je razveden – naglašava otac Dušan.
Art_man/Shutterstock
Venčanje, ilustracija
Crkva ne ponižava prošlost, već postavlja visoke duhovne kriterijume
U društvu koje sve češće relativizuje granice, pravila i značenja, ovakve odredbe mogu izgledati strogo. Međutim, kada se posmatraju kroz prizmu večnosti – ne kao osuda, već kao svetlost koja obasjava put onima koji se odlučuju za svetu službu – postaje jasno da Crkva time ne ponižava prošlost nekog čoveka ili žene, već postavlja visoke duhovne kriterijume za one koji treba da vode druge ka Carstvu nebeskom.
Jer, kako je i u Svetom pismu zapisano: „Ako neko želi episkopsko zvanje, dobru stvar želi... ali neka bude muž jedne žene, trezan, razborit, čedan, ugledan, gostoljubiv, sposoban da uči...” (1. Tim. 3, 1–2). A tu započinje sve – u domu, sa onima koje Bog spoji u jedno.
Otac Ljuba na početku naglašava kako je ovo pitanja našeg narodnog pada i na koja je teško dati odgovor objašnjavajući da se radi o jednom apsurdu hrišćanskog morala koji se traži gde ga prosto nema, a njegov odgovor vam prenosimo u celosti.
Savremeni način života, ubrzan tempo, ekonomska nesigurnost, kao i rastući individualizam doveli su do toga da se brak i porodica sve više doživljavaju kao teret, a ne kao duhovni i emocionalni oslonac.
Iako deluju mirno i srećno u ranom detinjstvu, mnoga deca kasnije postaju buntovna i izgubljena. Starac Pajsije objašnjava zašto pravila, red i perfekcionizam ne mogu zameniti toplinu vere, nežnost i majčinsku molitvu.
Okupljeni raseljeni Srbi i vernici iz okolnih mesta proslavili su svetitelja čuvajući tradiciju i sećanje na dom koji opstaje uprkos godinama i ruševinama.
U jubilejskoj poslanici kardinal Ladislav Nemet podseća da vera može ujediniti različite tradicije, dok nas poziva da sačuvamo planetu i pomognemo najugroženijima.
Služeći Svetu arhijerejsku liturgiju u niškom Sabornom hramu, poglavar Srpske pravoslavne crkve besedio je o Svetom Nikolaju kao merilu pravoslavnog života i o veri koja ne ostaje u rečima, već se pretače u odnos prema drugome.
Jedinstvena kombinacija ječma, pasulja, povrća i dimljenog mesa vraća nas u kuhinje naših predaka, čuvajući duh starih domaćinstava i porodične molitve kroz generacije.
Nekada nezaobilazna na prazničnim trpezama, ova poslastica se pravila sa strpljenjem i ljubavlju — donosimo autentičan recept koji će vaš dom ispuniti toplinom i mirisom svečanosti.
Selsko meso, staro jelo iz ruralnih krajeva, vraća se na trpeze kao simbol zajedništva, topline doma i prazničnih okupljanja — a tajna njegovog bogatog ukusa krije se u jednostavnim sastojcima i sporom, strpljivom krčkanju.
Protinica Olga Jurevič otvoreno govori o preprekama koje stoje na putu ka odluci o sklapanju braka: od sumnje u izbor partnera do bojazni od ličnog sloma i otkriva kojim putem se dolazi do sigurnosti, zrelosti i prave bliskosti.
Tradicionalna slika porodice, u kojoj je muškarac bio primarni zaštitnik i hranitelj, dok je žena bila čuvar doma, danas ustupa mesto novim obrascima funkcionisanja.
Veliki duhovnik sa Svete gore objašnjava zašto se u braku često susretnu karakteri koji na prvi pogled ne idu zajedno i kako se upravo u tim odnosima krije put ka duhovnoj zrelosti.
Na tribini u Kraljevu profesor Vladimir Dimitrijević upozorava da mnogi danas traže čudesna rešenja kod vračara i hodža, zaboravljajući Boga i prave pravoslavne vrednosti, dok brak i moral gube svoj smisao.
U besedi za 28. petak po Duhovima, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički pokazuje da greh donosi razdor i pomračenje, dok je sve stvoreno od Boga u svojoj prirodi čisto i dobro.
U vreme kada je vera bila progonjena, a javno ispovedanje Hrista smatrano prestupom, dogodilo se čudo koje je stotine, pa i hiljade ljudi vratilo Bogu.
Džuman Al-Kavasmi prvi put javno govori o životu u okruženju gde je mržnja bila obaveza, o sumnjama koje su je razdirale i iskustvu koje ju je odvelo na put potpuno suprotan onome na koji je bila usmeravana.
U snažnoj poruci povodom Nikoljdana, episkop bihaćko-petrovački i rmanjski podseća da voštanica nije samo znak radosti, već tiha veza sa precima, opomena protiv zaborava i poziv na povratak korenima kroz veru koja se dokazuje delima.
Oslić sa belim lukom, peršunom i začinima ostaje sočan i narednog dana – jelo koje postaje još punijeg ukusa, otkrivajući tihe mudrosti monaškog života.