Put ovog ugodnika Božjeg od sluge razvratne bogatašice do mučenika za Hrista, prati priča o dubokom pokajanju, neverovatnoj vernosti i čudesnom spasenju, koja nas podseća na moć istinske ljubavi i vere.
Srpska pravoslavna crkva danas slavi Svetog mučenika Bonifatija, primer duboke preobrazbe koju donosi iskreno pokajanje i vera u Hrista. Njegov život je svedočanstvo da je u Gospodu moguć put od najdubljeg greha do najuzvišenijeg svetiteljstva.
Bonifatije je u mladosti bio sluga bogataške žene Aglaide u Rimu, sa kojom je delio život u gresima i razvratu. Duše njih doboje bile su obavijene tamom neznabožačkog verovanja i svetovnih strasti. Međutim, Bog, koji ljubi svakog čoveka, otvorio je put spasenja i za Bonifatija.
Jednog dana, Aglaida je poželela da u svom domu ima mošti mučenika Hristovog, verujući da će joj one doneti zaštitu i blagoslov. Bonifatije je, po njenom nalogu, krenuo u Aziju da pronađe ono što je ona želela. Na rastanku je sa osmehom, ali i neočekivanim prozrenjem, rekao: „Ako ne mogu pronaći mučeničke mošti, a tebi donesu moje telo, koje za Hrista postrada, hoćeš li ga primiti sa čašću?“ Aglaida je ove reči odbacila kao šalu, ne sluteći šta će se dogoditi.
Printskrin
Ikona Svetog mučenika Bonifatija
U gradu Tarsu, Bonifatije je zatekao prizore koji su ga duboko potresli. Mnogi hrišćani su stradali zbog svoje vere – neki su bili osakaćeni, drugima su oči bile izbodene, dok su treći mučeni na različite surove načine. U tim trenucima, Bonifatije je osetio kako mu se srce preobražava. Sa suzama u očima, ispovedio je svoju veru u Hrista i uzviknuo: „I ja sam hrišćanin!“
Njegovo stradanje bilo je mučno, ali slavno. Bio je nemilosrdno pretučen, izlili su mu vrelo olovo u usta, a kada ni to nije nanelo štetu njegovom duhu, posečen je mačem. Telo Svetog Bonifatija su njegovi saputnici odneli nazad u Rim.
Aglaidi se u snu javio anđeo Gospodnji, sa rečima: „Primi onoga koji je bio tvoj sluga, a sada je naš brat i zaštitnik tvoga života.“ Potresena ovom porukom, dočekala je mošti Bonifatija, sagradila crkvu u njegovu čast i položila njegovo telo u nju. Potom je ostavila raskošni život, razdajući svoje bogatstvo siromašnima, i ostatak života provela u iskrenom pokajanju.
Život Svetog mučenika Bonifatija podseća nas da su pokajanje i ljubav Hristova jači od bilo kog greha. Njegova vera, stradanje i konačna slava opomena su svima da nikad nije kasno za povratak Gospodu i da svako može postati svetitelj, ako svoje srce iskreno preda Hristu.
Danas se njegovim molitvama obraćamo za snagu u borbi sa sopstvenim slabostima, verujući da nas njegov primer vodi ka spasenju.
Naime, iz našeg naroda se polako ovaj pozdrav izobičavao, a Srbi su prihvatili tuđe odnosno prevode tuđih pozdrava, pa smo došli do toga da nam je danas uobičajeno, da kada sretnemo nekoga kažemo "dobro jutro, dobar dan ili dobro veče", a on nam otpozdravi na isti način.
Ovaj zvuk nije samo poziv na molitvu, već nosi duboku duhovnu poruku, povezanu sa istorijom, tradicijom i verom. To je simbol nade i Božje milosti, koji je prešao put od drevnih truba do modernih zvonika.
Dimitrije Avdejev, kao pravoslavni hrišćanin i lekar sa 25 godina iskustva, smatra da mnogi psihički poremećaji potiču od grešnog načina života, odnosno od strasti i poroka koji duboko ukorenjuju dušu čoveka.
Od Začeća Svetog Jovana Preteče do Svetog Luke, porodični praznici nižu se tokom celog meseca, a jedan od najpoznatijih datuma ove godine pada u sredu i obeležava se uz post na ulju.
Početak novog godišnjeg bogoslužbenog kruga Crkva dočekuje molitvom za Božji blagoslov, rodnost zemlje, blagorastvorenje vazduha i dobro svih ljudi, čuvajući drevnu tradiciju dugu više vekova.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Mitropolit bački Irinej, rođen kao Mirko Bulović 1947. godine u Stanišiću, decenijama zauzima značajno mesto u crkvenom životu i bogoslovskom radu Srpske pravoslavne crkve.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
U pravoslavnoj tradiciji sveća je povezana sa Hristovim rečima: "Ja sam svetlost svetu; ko ide za mnom neće hoditi po tami, nego će imati svetlost života."
Odanost Hristu spojila je ove ugodnike Božje u večnosti. Prolazeći kroz strašne muke i mučeničku smrt, uzdigli su se do svetosti, postavši simbol nepokolebljive vere i ljubavi.
Svetica koju danas proslavljamo podseća nas da, bez obzira na iskušenja i nepravde koje nas mogu snaći u životu, vera u Gospoda i postojanost u molitvi uvek donose duhovnu pobedu.
U besedi za petak 18. sedmice po Duhovima Sveti Nikolaj Ohridski i Žički objašnjava kako se u tim rečima otkriva istinita ljudska priroda Gospoda Isusa Hrista i zašto je, uprkos strahu od smrti, prihvatio put Golgote.
U besedi za petak 15. sedmice po Duhovima svetitelj govori o ljudskoj nemoći, Hristovoj čistoti i sili Njegove žrtve, objašnjavajući zašto samo ono što je čisto može da isceli ono što je ranjeno grehom.
Otac Dejan Krstić objasnio je i istorijsko poreklo crkvenih zapovesti, navodeći da je reč o pravilima koja su se razvijala kroz različite tradicije i crkvenu praksu.
Želja da u svakoj situaciji budemo u pravu, da se naš glas čuje i da drugi priznaju našu vrednost može postati prepreka ne samo u odnosima sa ljudima već i na duhovnom putu.
Celivanje pokojnika je duboko ukorenjen hrišćanski, pre svega pravoslavni, običaj koji simbolizuje poslednji pozdrav, izraz ljubavi, opraštanja i vere u večni život i vaskrsenje.
U pravoslavnom učenju porodica ima posebno mesto, a roditeljska odgovornost ne završava se na tome da deci samo obezbede sve što im je potrebno za život.