Otkrijte starinski recept – jednostavan, topao i toliko ukusan da ćete želeti da stari hleb namerno sačuvate za sledeći put.
U pravoslavnom narodu hleb nije samo hrana – on je dar Božiji, svetinja na trpezi, simbol života i ljubavi. Od prapostanja pa sve do današnjih dana, hleb se u našim domovima dočekuje s poštovanjem, a od starijih smo učili da je veliki greh bacati hleb – jer se u svakom njegovom zalogaju kriju trud, molitva i blagoslov.
Upravo zato su naše bake znale kako da i od osušene kore starog hleba načine ukusnu gozbu, vođene domaćinskom mudrošću i poštovanjem prema svakoj mrvici. U nastavku vam donosimo jedan takav zaboravljeni recept – uštipke od starog hleba, jednostavne za pripremu, a bogate ukusom i toplinom porodičnog ognjišta.
Sastojci:
200 g belog hleba (najbolje starijeg, nekoliko dana osušenog)
100 g maslaca
1 celo jaje
1 žumance
3–4 kašike mleka
malo soli
1 šoljica ulja (za prženje)
Freepik
Drugačiji uštipci - od starog hleba
Priprema:
Najpre izdrobite stari hleb rukama ili nožem na sitne komade, pa ga prelijte mlekom da omekša i upije svu tečnost. Ostavite da miruje desetak minuta – kao da mu dajete novu priliku da „vaskrsne” u svom drugom obliku.
Za to vreme penasto umutite maslac – neka bude sobne temperature, kako bi bio mek kao duša – pa mu dodajte celo jaje, još jedno žumance i prstohvat soli. Sve sjedinite s osmehom, jer takvo testo upija radost.
Kada je hleb dovoljno omekšao, nežno ga iscedite rukama i spojite sa umućenom masom od maslaca i jaja. Mešajte polako, drvenom kašikom ili rukom, kao što su to činile naše bake, dok se smesa ne sjedini. Pokrijte činiju čistom krpom i ostavite da odstoji najmanje sat vremena – neka se ukusi zbliže, a testo odmori.
U tiganju zagrejte ulje, pa od pripremljene smese, kašikom ili rukama, oblikujte male uštipke i pažljivo ih spuštajte u vrelo ulje. Pržite ih s obe strane dok ne poprime zlatno-rumenu boju, a zatim ih izvadite na papir da se ocede od viška masnoće.
Ovi uštipci su izvanredni kao prilog uz druga jela, ali i savršeni sami za sebe – topli, mirisni i puni domaćinske mudrosti. U svakoj njihovoj pori oseća se ono što su naši stari znali: da se hleb poštuje, da se trpeza ne rasipa i da iz ljubavi i skromnosti uvek može da nastane nešto što greje srce.
Otkrijte tajne jobroka koji se nekada spremao u svakoj seoskoj kuhinji - miris pečene piletine i zapečenog testa vratiće vas pravo za bakin sto, gde se toplina doma merila punim tanjirom i zajedničkim obrokom.
U vreme kada se hrana nije bacala, domaćice su znale da i od suvog hleba naprave čudo – evo jednostavnog i ukusnog doručka koji će vas vratiti u toplinu porodične trpeze.
Ovo tradicionalno jelo iz srca zapadne Srbije, pripremljeno po starinskom receptu, krije miris ognjišta, utehu majčinih ruku i letnje uspomene koje greju dušu.
Otkrijte kako se priprema ova starinska pita – mirisna, slojevita i bogata, onako kako se nekada spremala posle liturgije, za okupljanje oko trpeze koja je bila svetinja doma.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.
Na jubilarnom 50. izdanju manifestacije u Beloj Vodi priznanje je pripalo mitropolitu kruševačkom, koji je govorio o lepoti, dobroti, odnosu prema Bogu i bližnjima, ali i o iskušenjima koja čoveka udaljavaju od večnih vrednosti.
U pravoslavnoj tradiciji hleb je svetinja koja se poštuje kao plod rada i blagoslova. Iz tog odnosa nastali su starinski recepti poput uštipaka od bajatog hleba koji vraćaju miris doma i podsećaju na vreme bez bacanja hrane.
U svakoj pravoslavnoj kući hleb ima posebno mesto, a ovaj stari recept sa jajima i kačkavaljem podseća nas zašto se nekada verovalo da je greh baciti i koricu.
Tri jufke, sočan nadev od mlevenog mesa i luka i posebna završnica u kojoj se krajevi testa preklapaju preko nadeva daju mu izgled i ukus koji se pamte.
Krompir, brašno i jaja dovoljni su za osnovu ovog starinskog specijaliteta, koji se kuva poput knedli, a zatim oblaže prženim prezlama ili začinjava alevom paprikom.
Vernik kroz pričešće prima telo i krv Hristovu, ali takvom susretu treba da prethode molitva, pokajanje, praštanje i nastojanje da se srce očisti od greha.
Kratka, ali snažna pouka svetitelja govori o nečemu što je mnogo dublje od običnog spokojstva i otkriva zbog čega unutrašnja tišina ima posebno mesto u hrišćanskom životu.
U besedi povodom velikog praznika govorio je o tome šta povezuje generacije, zašto različitost ne sme da bude prepreka zajedništvu i zbog čega vera mora da se potvrđuje svakodnevnim životom.