"TO JE PUT ZA PAKAO": Iguman Simeon o tome zašto se novčanici nose u zadnjem džepu odnosno na zadnjici
Jevanđelje zemaljsku svojinu naziva nepravednom i tuđom, a nebesku ‐ istinskom i svojom.
Kada je car Justinijan hteo da prenese mošti Svetog Dimitrija iz Soluna u Carigrad, iskočile su plamene iskre od groba i čuo se glas: "Stanite, i ne dirajte!" I tako su mošti Svetog Dimitrija ostale zauvek u Solunu.
Srpska pravoslavna crkva i vernici danas obeležavaju Mitrovdan, veliki pravoslavni praznik posvećen Dimitriju Solunskom. Važi za jednu od najvećih slava u Srbiji.
Ovaj slavni i čudotvorni svetitelj rodio se u gradu Solunu. Prema predanju bio je izmoljen iz Boga jer njegovi roditelji dugo nisu mogli da imaju decu. Dimitrije je bio jedinac, zbog čega je posebnom pažnjom odnegovan i vaspitan.
Njegov otac je bio vojvoda solunski; pa kad je umro, car je postavio Dimitrija za vojvodu na mesto oca. Postavivši ga za vojvodu, car Maksimijan mu je naredio da goni i istrebljuje hrišćane u Solunu.
No Dimitrije ne samo da to nije radio, nego je javno u Solunu ispovedao hrišćanstvo.
"Čuvši to, car se veoma ogorči na Dimitrija, pa kada se jednom vraćaše iz rata protiv Sarmata, car Maksimijan svrati u Solun naročito, da stvar ispita. Prizva, dakle, car Dimitrija vojvodu i ispitivaše ga o veri", piše u žitijama.
Dimitrije je javno pred carem priznao da je hrišćanin, kritikujući carevo idolopoklonstvo.
Razjareni car ga je potom bacio u tamnicu. Znajući šta ga čeka, Dimitrije je dao svo svoje imanje vernome poslušniku Lupu, da ga razdeli sirotinji, i otišao je u tamnicu sav veseo što će stradati za Isusa Hrista. U tamnici mu se javio Anđeo Božji koji mu je rekao: "Mir ti, stradalče Hristov, mužaj se i krepi se!"
Posle nekoliko dana car je poslao vojnike u tamnicu da ubiju Dimitrija. Vojnici ga zatekloše u molitvi i izboli su ga kopljem. Njegovo telo su tajno uzeli hrišćani i dostojno sahranili.
"Iz tela stradalca Hristovog poteče celebno miro, kojim se mnogi bolesnici izlečiše. Uskoro nad moštima bi podignuta mala crkva", navedeno je u žitijama.

Na mestu te crkve ilirski velmož Leontije je kasnije podigao veću u znak zahvalnosti kada je u molitvi i nad moštima ovog svetitelja izlečen od neizlečive bolesti.
Kada je car Justinijan hteo da prenese mošti Svetog Dimitrija iz Soluna u Carigrad, iskočile su plamene iskre od groba i čuo se glas: "Stanite, i ne dirajte!" I tako su mošti Svetog Dimitrija ostale zauvek u Solunu.
Kao zaštitnik Soluna sveti Dimitrije se mnogo puta javljao i mnogo puta spasao Solun od velike bede. Čudesima njegovim broja nema. Svetog Dimitrija smatraju Rusi pokroviteljem Sibira, koji je osvojen i Rusiji prisvojen 26. oktobra 1581. godine.
Sveti Dimitrije bio je za života vojvoda solunski i ostao je to i posle smrti. Njegovo prisustvo u Solunu ljudi su osećali naročito prilikom velikih beda. On štiti grad, otklanja nevolje, odbija zavojevače i pomaže svakome ko njegovo ime prizove.
Jevanđelje zemaljsku svojinu naziva nepravednom i tuđom, a nebesku ‐ istinskom i svojom.
Sveti Teofan naglašava da su dela uvek odraz stanja srca. Ako srce nije u potpunosti okrenuto Bogu, naša dela neće odražavati njegovu volju. Reči koje izgovaramo moraju biti u skladu s onim što stvarno osećamo i činimo. Ako u srcu zaista verujemo da je Bog naš Gospod, onda će to biti očigledno u svim našim postupcima. Verovanje u Boga podrazumeva spremnost da se živimo u skladu sa njegovim zapovestima. Sveti Teofan nas podseća da nije dovoljno samo izgovarati Božje ime, već da to mora biti iskreno, iz dubine srca.
Stradanje stanovnika Negrana, čiji je gradonačelnik bio Sveti Areta, počelo je kada je Dunaan, Jevrejin i gonitelj hrišćana, opkolio i nezakonito preuzeo grad i zahtevao da se svi odreknu Isusa Hrista.
Arijanci su najpre pokušali dva svetitelja da potplate, ali kada su oni to odbili s prezrenjem, osuđeni su na smrt.
Posle liturgije, poglavar Srpske pravoslavne crkve dodelio je visoka crkvena priznanja, a zatim nadahnutim rečima osnažio vernike da slede svetiteljski put hrabrosti, naglašavajući da je ljubav prema Hristu temelj ljudskog života.
Iako hram tek dobija svoj oblik, vernici su ga ispunili molitvom i zajedništvom, dok je rukopoložen novi đakon, a po završetku služen pomen postradalim borcima u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.
Čudesa Svetog velikomučenika Dimitrija, koja je zapisao Ava Justin Popović, i danas svedoče da molitva, pokajanje i blagodat Božja pobeđuju i najtvrđa srca i najmračnija vremena.
Na današnji dan, kada Srpska pravoslavna crkva proslavlja ovog ugornika Božjeg, pravoslavni vernici pozvani su da mu uzdignu molitvu i zatraže Božju pomoć u nevoljama.
Pravoslavni vernici danas slave Rođenje Gospoda Isusa Hrista - Božić po starom kalendaru, dok se po novom liturgijski obeležava Sabor Svetog Jovana Krstitelja. Katolici proslavljaju Svetog Rajmunda Penjafortskog, a Jevreji i muslimani ovaj dan provode u redovnim molitvama.
Prema jevanđelju, Isus Hristos je rođen tačno u ponoć, kada se najsjajnija zvezda koja se kretala od istoka prema zapadu zaustavila iznad pećine kraj Vitlejema.
Položajnik je simbol mudraca sa Istoka, koji su pratili zvezdu i došli da se poklone novorođenom Hristu.
Praznik Rođenja Hristovog, koji Srpska pravoslavna crkva obeležava 7. januara, ne govori o sili i sjaju, već o tišini, smirenju i nadi koja već dva milenijuma iznova ispituje čoveka i njegov odnos prema Bogu i drugima.
Sabrani verni narod donosili su ikone i sveće, i strpljivo čekali trenutak kada će se oglasiti „Mir Božji, Hristos se rodi!“
Požar u konaku za goste brzo je stavljen pod kontrolu zahvaljujući hrabrosti bratije i intervenciji mioničkih vatrogasaca.
Posle svečanog večernjeg bogosluženja sa petohlebnicom u crkvi Svetog Marka, arhimandrit Vasilije osveštao je badnjake pred vernicima, a molitva koja je tom prilikom uzdignuta sabrala je u sebi sećanje na raj, krst i početak spasenja.
U hramu na Tašmajdanu služeno svečano večernje sa petohlebnicom, pročitano Jevanđelje o Rođenju Hristovom i podeljeni badnjaci vernom narodu.
Praznik Rođenja Hristovog, koji Srpska pravoslavna crkva obeležava 7. januara, ne govori o sili i sjaju, već o tišini, smirenju i nadi koja već dva milenijuma iznova ispituje čoveka i njegov odnos prema Bogu i drugima.
Osvrćući se na Pravednog Josifa, Sveti Nikolaj Ohridski i Žički nas u svojoj besedi za 31. utorak po Duhovima podseća kako vera i poslušnost Bogu oblikuju život i donose proslavu onima koji ga slede, čak i u najmračnijim trenucima.
Pravoslavno predanje i oci otkrivaju zašto ovaj dan nije samo uvod u slavlje, već duhovni ispit – i kako od njega zavisi da li će Rođenje Hristovo ostati običan datum ili lični susret.